9 društvenih igara iz sovjetskog djetinjstva

Djeca danas igraju kompjuterske igre ili provode vrijeme u specijalno organiziranim dječjim klubovima i igraonicama, dok su se u sovjetska vremena igrala u dvorištima. U to vrijeme je postojala posebna kultura društvenih igara koje potiču razvoj, odgajaju i raduju djecu.

Školica (rus. резиночки)

Potrebne su krede, asfaltna podloga i kamenčić. Dijete na asfaltu kredom nacrta polja s brojevima (obično do 10 polja) u određenom rasporedu i onda može igrati samo ili s prijateljima. Najvažnije je da kamenčić ubaci u odgovarajuće polje, da doskakuće do njega na jednoj ili dvije noge, da se vrati istim putem i u povratku pokupi kamenčić. Najuspješniji igrač je onaj koji uspije bez greške prijeći čitav put od jedinice do desetke.

Ova igra razvija spretnost, preciznost, koncentraciju i uči djecu, ako su sasvim mala, brojevima. 


Lastik (rus. классики)


Jedini rekvizit koji je potreban za ovu igru popularnu među djevojčicama je lastiš. Idealan broj sudionika je tri-četiri. Svatko dijete preskače lastiš izvodeći razne figure i kombinacije na različitoj visini lastika: od gležnjeva („prva“ razina) do vrata („šesta“ razina). Preskakanje lastika u razini kukova nosilo je tajanstveni naziv „požepe“. Kada netko pogriješi, preuzima držanje lastika, a na njegovo mjesto dolazi drugo dijete. Ako ima četvoro igrača, parovi mijenjaju mjesta kad oba člana jednog para naprave grešku.

Ova igra razvija sposobnost održavanja ravnoteže, koordinaciju pokreta i pažnju. Uči djecu trenirati, pobjeđivati, dostojanstveno gubiti, skakati više od drugih i družiti se, čak iako tijekom igre pokušavaju jedni druge da pobjediti.

 

Boljari (rus. бояре)


Sudionici ove stare ruske igre dijele se na dvije jednake grupe i staju jedni prema drugima u dva niza na udaljenosti od 10-15 metara, držeći se za ruke. Grupe naizmjenično idu jedna drugoj u susret, pri čemu govore: „Boljari, mi smo kod vas došli, mili, mi smo kod vas došli...“ Dijalog se završava riječima: „Boljari, otvorite kapiju, predajte nam nevjestu“. Onaj koga izaberu za nevjestu treba se zatrčati i probiti protivnički niz. Ako u tome uspije, vraća se u svoju grupu, a ako ne uspije, postaje dio protivničkog tima. Zatim nevjestu traži ekipa koja je prethodno izgubila. Pobjeđuje onaj tim koji skupi više igrača.

Ova igra razvija timski duh, kao i sposobnost da se pobjeđuje u situaciji „sam protiv svih“.


Čarobnjaci (rus. колдунчики)


Sudionici igre bježe od onoga tko je izabran da prvi juri ostale (ova igra je vrsta „šuge“). Kad on nekog stigne i dodirne ga, taj je „umazan“ i treba stajati raširenih ruku, s tim što drugi igrači mogu pritrčati, dodirnuti ga te se na taj način „spasiti“. Zadatak onoga tko juri je čuvati „umazanog“ i ne dopustiti da mu netko priđe.

U ljetnoj varijanti ove igre igrači trče s „prskalicama“ i polijevaju jedni druge vodom iz boca. Obično su već pet minuta nakon početka igre svi mokri, ali zato vrlo veseli.

Ova igra razvija brzo trčanje, brzo razmišljanje i uči djecu radovati se životu.


Kozaci i razbojnici (rus. казаки-разбойники)


Sudionici se dijele na dvije grupe, na „kozake“ i „razbojnike“. Dogovaraju se na kojem prostoru će se igrati. To može biti dvorište, ulaz u zgradu, ulica, nekoliko dvorišta. „Razbojnici“ bježe, označavajući strelicama na asfaltu (ili na zidovima kuća, ivičnjacima trotoara, drveću i sl.) pravac svog kretanja. Počinju bježati u grupi, a potom se razilaze svaki na svoju stranu, pokušavajući strelicama zbuniti „kozake“. Zadatak „kozaka“ je prateći strelice pronaći „razbojnike“. Svakog „razbojnika“ „kozak“ dovodi u „tamnicu“ i čuva ga, pokušavajući saznati tajnu lozinku, recimo, „mučeći“ ga pomoću koprive. „Kozaci“ pobjeđuju kada saznaju tajnu riječ ili kada uhvate sve „razbojnike“.

Ova igra razvija osnovne vještine izviđanja, kao i sposobnost orijentacije u prostoru i uči djecu kako čuvati tajnu.


Izbacivači (rus. вышибалы)


„Izbacivači“ su dva igrača koji stoje s dvije strane terena. Ostali se nalaze između njih. Zadatak „izbacivača“ je da, bacajući jedan drugom loptu, gađaju igrače koji se nalaze na terenu, dok ovi pokušavaju izbjeći loptu. Onaj tko je pogođen napušta igru. Ostali sudionici mogu „spasiti“ izbačenog igrača ako uhvate loptu u letu (pod uvjetom da lopta nije prije toga udarila o zemlju, inače također ispadaju iz igre). Kada između „izbacivača“ ostane samo jedan igrač, loptu treba izbjeći onoliko puta koliko ima godina. Ako u tome uspije, svi koji su bili izbačeni vraćaju se u igru.

Ova igra razvija sposobnost izbjegavanja predmeta u letu, uči djecu da se brinu o drugima te da podnose bol.


Jestivo-nejestivo (rus. съедобное-несъедобное)


Svi sudionici sjede ili stoje u jednom redu. Onaj koji počinje igru baca loptu jednom od igrača i istovremeno izgovara riječ koja označava neki predmet. Ako je predmet „jestiv“, igrač hvata loptu. Ako nije, odbija je. Zadatak onoga tko baca loptu je zbuniti igrače, recimo, tako što u nizu „jabuka – dinja – mrkva – krumpir“ neočekivano kaže „pegla“. Ako neki igrač pogriješi i „pojede“ ono što se ne jede, onda nastavlja bacati loptu. Što brže se lopta baca i izgovaraju riječi, to je igra neizvjesnija i zanimljivija.

Ova igra razvija sposobnost pažljivog slušanja i brzog reagiranja.


Igra noževima (rus. ножички)


Na zemlji se nacrta krug podijeljen na sektore prema broju igrača. Brojalicom se izabere onaj koji počinje igru. Stojeći na svojoj „zemlji“, baca nož kako bi ga zabio u tuđi sektor, koji graniči s njegovim. Ako u tome uspije, osvaja dio „protivnikove“ teritorije. Postoji i veliki broj različitih „poteza“, kao što je bacanje noža s ramena, bacanje s okretom ili poluokretom noža, bacanje s nosa ili čak s glave, od kojih svaki donosi različiti dio teritorija.

Ova igra ima veliki broj verzija pod različitim nazivima: „zemlja“, „gradovi“, „babki-dedki“, „tenkovi“, „brodići“, „nogomet“, „pomorska bitka“. Nož se može zabijati u zemlju, pijesak, pa čak i u drvenu klupu.

Ova igra razvija vještinu baratanja hladnim oružjem, izoštrenu pažnju i opreznost.


Prstenčiću, prstenčiću! (rus. колечко-колечко)


Sudionici igre sjednu u jedan red i sklope dlanove u obliku čamca. Onaj koji je izabran da započne igru drži u šaci ili među sklopljenim dlanovima neki sitan predmet, recimo, novčić, dugme ili prsten. Redom obilazi sve igrače, stavljajući svoj dlan među njihove i izgovarajući brojalicu: „Ja nosim, nosim prstenčić i nekome ću ga pokloniti“. Njegov zadatak je neprimjetno spustiti u dlan jednog od igrača „prstenčić“, a kad prođe i posljednjeg igrača izgovoriti „Prstenčiću, prstenčiću, izađi na kapiju!“. Nakon toga onaj koji je predmet dobio ustaje i bježi od ostalih igrača koji ga pokušavaju uhvatiti.

Ova igra kod djece razvija sposobnost pratiti aktivnosti ljudi oko sebe, kao i brzo i odlučno reagirati.