Tajna nestanka Gogoljeve lubanje iz groba na Danilovskom groblju

On se zaista rodio u Ukrajini, u selu Soročinci, u Poltavskoj guberniji. No živio je u Rusiji, pisao je na ruskom, a Ukrajina je u njegovim knjigama izmišljena, bajkovita. Informacije o njoj Gogolj je gotovo u cijelosti dobio iz prepiske s majkom koja je ostala u Malorusiji, kako su tad nazivali taj dio Ruskog Carstva.

Hipi, putnik, domišljat čovjek

Po slučajnoj koincidenciji rodio se 1. travnja, na dan smijeha. Neki čak misle da se upravo u Gogoljevu čast slavi taj dan. Zapravo Nikolaju Vasiljeviču više bi odgovarao Dan svih svetih ili Valpurgina noć, dakle, nešto mistično, tajnovito, čarobno. U njemu i njegovim knjigama nema ništa manje mističnog od smiješnog. Kao nitko do tada znao je spojiti, izmiješati ta dva načela.

Grafikon: Vijesti iz klasične ruske književnosti: pronaći poznati siže

Dugačke kose, nosat, slabašan, Gogolj je podsjećao na hipija. Jedno vrijeme među moskovskom hipi mladeži bilo je moderno nositi vlastoručne bedževe s Gogoljem u okruglim lenonkama. Osim toga, upravo spomenik Gogolju na Gogoljevskom bulevaru od sredine sedamdesetih do danas mjesto je na kojem tulumare hipiji. U Moskvi ima jako puno lijepih spomenika, te nije slučajno da je upravo odabran Gogoljev.

Kao i hipiji, Gogolj je vodio nomadski način života, bio je beskućnik. Nigdje se nije zadržavao na duže vrijeme, bilo mu je dobro samo na putu. Zbog toga je besmisleno što Rusija i Ukrajina raspravljaju o tome čiji je taj slavni pisac. Da, bio je Rus, no bio je i Ukrajinac. No s istim takvim uspjehom i Nijemac, Talijan, čak Izraelac. Bio je u Rimu, Münchenu, Nazaretu.  

Putovao je kao u snu, lijeno gledajući na svijet s prozora kočije. U Izraelu je sjedio na klupici ispod koje se zavukla kokoš. U Münchenu je pio pivo s jednim Nijemcem. I to je sve od njegovih utisaka.

Gotovo ništa od onog što je vidio nije se odrazilo u knjigama. Mnogi njegovi likovi isti su onakvi putnici kao i sam Gogolj. Hljestakov, Čičikov, Ivan Fjodorivič Šponjka. Što se brže okreću kotači kočije, čitatelj bolje upada u paralelni svijet, gdje mrtvi ustaju iz groba, gdje postoje purice veličine teleta, gdje trideset i pet kurira jure po svijetu pokušavajući isporučiti dobru vijest.

Gogolj nikad nije bio realist. Nećemo preuveličavati ako ga nazovemo osnivačem alternativne povijesti i povijesne rekonstrukcije. Upravo je on u većoj mjeri izmislio ukrajinski i gradski peterburški folklor. I to tako uvjerljivo da u Gogoljeve izmišljotine i legende do danas vjeruju. Znanstvenici su već odavno dokazali da ništa slično onom što je opisao Gogolj u Tarasu Buljbi nije se događalo ni s Kozacima, ni s Ukrajincima, ni s Poljacima. No Gogoljeva verzija povijesti je toliko zarazna da je jako teško ne povjerovati u nju.

Mistika prije smrti i poslije smrti

Kad je progresivna javnost onog vremena imenovala Revizor revolucionarnim komadom, koji razotkrio carsku birokraciju, Gogolj se vrlo ozbiljno uplašio. Ništa slično nije imao u vidu. Samo je prenio na papir svijet koji je izmislio, svijet prepun fantastičnih bića. Za svaki slučaj počeo je pripisivati ideju Revizora velikom Puškinu. Kažu da mu je Puškin sugerirao siže Revizora zajedno s Mrtvim dušama. A Puškin je ipak klasik, neosporni autoritet, tko će njega pozvati na odgovornost?

Puškin je za njega bio bog. Nakon što je došao u Peterburg, Gogolj se odmah požurio upoznati s Aleksandrom Sergejevičem. Hvatala ga je jeza. Na samim vratima Puškinovog stana Gogolj se toliko uplašio da je pobjegao u slastičarnicu i popio tamo radi hrabrosti čašicu likera. Potom se vratio i bojažljivo upitao slugu: „Je li kod kuće Aleksandar Sergejevič?“. „Kod kuće je, no trenutno se odmara“. Gogolja je ispunilo još veće poštovanje prema pjesniku. „Vjerojatno je čitavu noć radio, pisao stihove?“. „Koješta, čuj radio! Kartao je čitavu noć!“

Posjet umjetničkom geniju Ilji Rjepinu Ovdje, u svojoj kući na imanju blizu Peterburga, Ilja Jefimovič Rjepin naslikao je nekoliko svojih najpoznatijih remek djela. Zidovi kuće na imanju pamte kako su se Vladimir Majakovski i Ilja Rjepin nadmetali tko će prije napraviti skicu ugljenom i kako su za okruglim stolom provodili vrijeme Maksim Gorki i Fjodor Šaljapin.

Krajem život ultrapravoslavni svećenik, otac Matej vodio je duge razgovore s Gogoljem. Pokušavao ga je nagovoriti da se odrekne književnosti te da se sav preda vjeri. Nagovarao ga je da se odrekne i Puškina. U Puškinu otac Matej vidio je središte vražjih sila, nešto heretično. Gogolj se dugo protivio, no potom je ipak popustio. Odrečući se Puškina, Gogolj se zapravo opraštao od života, sa svim onim što je smatrao da je vrijedno.  

Gogoljeva književnost je apsolutna mistika, to su vraška posla. Oživjeli mrtvaci, vještice, začarani portreti. Mistika je bila s njim i u posljednjim njegovim danima, a bome i nakon smrti. Sahranjen je na Danilovskom groblju. U 1920-im to su groblje uništili. Otvorili su Gogoljev grob kako bi ga prenijeli na Novodjevičje groblje, no tamo nisu pronašli glavu. Gogoljeve glave, njegove lubanje nije bilo u grobu!

A nakon otvaranja opazili su da još neke stvari nedostaju. Pisci, koji su prisustvovali prilikom otvaranja grobe, uzeli su sebi za uspomenu suvenire. Valentin Kataev uzeo je škarice i odrezao komadić Gogoljevog kaputa od kojeg je potom napravio sebi omot za Mrtve duše. Vsevolod Ivanov uzeo je Gogoljevo rebro, a direktor groblja, komsomolac Arakčeev uzeo je piščeve cipele. O svemu tome obavijestili su Staljina koji je odmah pokušao čitavu stvar dovesti u red: upozorio je da će sve svjedoke rigorozno kazniti ako se razglasi tajna. No tajna je ipak počela kolati među ljudima. Te legende utjecale su i na Mihaila Bulgakova, koji je u svoj roman Majstor i Margarita stavio siže o nestaloj glavi. To je čisto Gogoljeva priča!

Audio & Podcasts: Folk box: Ruska zvona

No kamo je nestala glava? Postoji legenda da je malo prije revolucije poznati kolekcionar i milijunaš Bahrušin nagovorio monahe Danilova manastira da iskopaju za njega Gogoljevu lubanju. Što su i napravili. A potom je Bahrušin umro te se ne zna što se dalje dogodilo s lubanjom. U najmanju ruku ostaci Gogolja i dalje se nalaze bez lubanje na Novodevičjem groblju. Na grobu je na Staljinovu zapovijed postavljena i bista. A kameni križ i nadgrobni spomenik bili su bačeni. Govore da su taj nadgrobni spomenik potom iskoristili za grob Mihaila Bulgakova, još jednog nasljednika Gogoljeve tradicije. Eto kako se sve ispreplelo u povijesti ruske književnosti!