Kako su reagirali Lenjin i Staljin kad su vidjeli vlastite portrete i biste?

Pod stražom propagande

Izložba je skupila artefakte koji su ležali u skladištima 20 i više godine. Mnogi od tih predmeta nisu nikad ni izloženi u Rusiji. Bili su na izložbama u Švicarskoj, Njemačkoj te u drugim državama, ali nikad u Rusiji. Pitanje je zbog čega.

„Postojali su određeni kanoni prikazivanja vođa. Djela koja im nisu odgovarala bila su odbačena na najvišoj instanci“, govori jedna od osnivačica izložbe, povjesničarka Ljubov Lušina. „Recimo, Staljina su uvijek prikazivali s izravnim pogledom u očima, koji je zračio uvjerenošću i mirnoćom“. Stvarni Staljinov izgled – niskog rasta, s trgovima ospica na licu – nije izazivao duboko poštovanje.  

Gradski prijevoz „na podvodnim krilima” Najbolji Staljin, Lenjin i Rasputin u izvedbi stranih zvijezda

Stvarne biografije vođa nisu bile tako herojske kako se željelo. Zato nisu prikazivali sve one stvari kao što su, recimo, kartica s brojevima i dječjim sličicama po kojima je Nadežda Krupskaja ponovno učila čitati i brojati Lenjina nakon što je legendarni vođa doživio moždanu kap. Ili sličicu koju je Staljin izrezao iz svojeg omiljenog sovjetskog časopisa Ogonjok, a koja je prikazivala djevojčicu kako hrani jagnje mlijekom iz boce... To nije odgovaralo, jednostavno nije bilo junački. A narod ih je morao prihvaćati i percipirati kao ikone. Ikone nove religije koju je osmislila sovjetska vlast. 

Nova religija

Boljševici su se žestoko borili s pravoslavnom vjerom. Njušili su konkurente. Rušili su hramove, zatvarali svećenike. No „sveto mjesto nikad nije prazno“, odnosno zabranjujući ikone i krž trebalo je na njihovo mjesto postaviti nove, sovjetske simbole. Novi „križ“ postala je crvena petokraka, a nove „ikone“ - Lenjin i Staljin.

Crkvene oce prikazivali su s knjigom: zatvorena knjiga označavala je sakrament, a otvorena put prema istini. Na plakatu za 70. godišnjicu Staljina u njegovoj lijevoj ruci je otvorena knjiga, jer je Staljin „baklja komunizma“. I izgleda tako, zar ne? A među poklonima Staljinu je čak i rasklopivi ikonostas s prikazom vođe kroz različite periode života.

Serebrni rasklopivi ikonostas - Šest doba Josifa Staljina. Gruzija. Izvor: Olesja Kurpjaeva

Lenjin je u toj svjetovnoj religiji imao ulogu sveca: pripisivali su mu besmrtnost („Lenjin živi vječno“, glasila je popularna parola), te su smatrali da su njegovi ostaci, koji su se čuvali u Mauzoleju, neraspadljivi. Kao i druge svece Lenjina nisu, za razliku od Staljina, prikazivali kako se smije. Vjerojatno je zbog toga bila zabranjena drvena bista Lenjina koji se smije. Ta bista sad je izložena.

Lenjin i Staljin worldwide

Lenjinu su slali poklone iz svih krajeva svijeta. Iz Japana (drveni Lenjin s izbočenim jagodicama i kosim očima, kao da se radi o pravom Japancu), s Madagaskara (crni, sa crnačkim crtama lica), postoji čak bista koju je napravila Clare Sheridan, nećakinja Winstona Churchilla. I ta je bista, uzgred rečeno, bila zabranjena: Lenjin je ispao „suviše naturalistično“. Postoji i izrezana na očnjaku morža čukotska legenda o junačini Lenjinu. I njegovi portreti od tisuću zrna, ptičjeg pera, dlake ždrijebeta, topolovih pahuljica, žice, ječma, šećera, bisera. Čak postoji portret od tekstova Lenjinovih citata koji je napravio zatvorenik osuđen zbog „pranja“ novca. Krivotvoritelj novca, a poštovalac Lenjina. A možda se radilo i o nečem drugom: zbog takvog ideološki dosljednog čina mogli su ga prijevremeno pustiti iz zatvora.     

Poklona Staljinu je bilo tako mnogo da su 1949., na 70. godišnjicu vođe, bili izloženi u čitava tri muzeja. Pokloni iz Italije, Francuske, Njemačke, Argentine. Prekrasni sitotisak koji mu je poslao Mao (Staljin je to postavio u predsoblju svoje vikendice). Kožna aktovka od neobrađene kože brazilskog krokodila. Kolekcija jako rijetkih lula. 

Krokodil - Aktovka od krokodila - poklon Staljinu iz Brazila. Izvor: Olesja Kurpjaeva

Uzgred rečeno, Staljinova lula je isto mit. „Staljin je u privatnom životu pušio cigarete“, govori Lušina. „A lulu je koristio da bi tijekom pregovora i zasjedanja pravio mučne, za Staljina karakteristične pauze. Osim toga, izgledao je tako impozantnije“.

Sam Staljin nije posjećivao izložbe poklona koji su mu darovani. Teško da je realni Staljin mogao izgledati slavodobitnički na pozadini Staljina izmišljenog, „isportretiranog“, koji je iskakao iz svakog ugla. No pojačavao je tu ideološki kontroliranu laž o sebi.

Jednom se na izložbi posvećenoj 15. godišnjici Crvene armije Staljin zadržao pred slikom na kojoj je prikazan na smotri konjanice u 1919. „Tko je, ako ne Staljin, mogao bolje znati da nije bio prisutan na toj smotri“, govori Ljubov Lušina. „No kad je vidio sliku, nasmiješio se te se tijekom izložbe nekoliko puta vraćao na nju“.

Posjetitelji o izložbi

„Lenjinov genij bit će potreban ne samo jedanput“. „Sadašnji stanovnici Kremlja su ništa u odnosu na velikog Lenjina i Staljina“, tako pišu posjetioci izložbe u knjizi dojmova. „Mi, nova generacija marksista-lenjinovaca, zahvalni smo muzeju. Vaš trud inspirira nas da i dalje ispunjavamo zahtjeve Iljiča. Malo nas je, no naša srca su vatrena, a razum je žedan znanja!“, napisali su mladi komunisti. Dakle, mitovi i dalje funkcioniraju te privlače najrazličitije ljude. Na izložbi je bio i sam Lenjin, gledao je samog sebe na potretima. To je na izložbu bacio pogled Lenjinov dvojnik nakon svojeg radnog vremena. Nedaleko odavdje, na Crvenom trgu, pozira za turiste.

Izložba Mit o omiljenom vođi (do 13. siječnja 2015.) održava se u Državnom povijesnom muzeju, Moskva, Trg revolucije 2/3.