7 činjenica o ruskom vatniku

1. Bizantijski trag

Kratke lanene jakne, podstavljene vatom, te natopljene octom i vinom, bile su od X. st. uniforma bizantijske pješadije. Drevni vatnik ili tijelogrejka, kako su je još nazivali, pripadao je vrsti lakog oklopa. Naravno, teško da je bizantijski vatnik mogao zaštiti od strijela, no mogao je sačuvati život prilikom udarca oštricom ili sjekirom. Povjesničari smatraju da je u XI. ili XII. stoljeću prodro iz Bizanta u ruske kneževe vojske, no mongolsko-tatarska najezda učinila je svoje - „bizantijski vatnik“ nesto je bez traga iz ruske vojne „garderobe. “ 

2. Made in China

Suvremena tijelogrejka najvjerojatnije se pojavila tijekom Rusko-japanskog rata. Ruska vojska, smještena po kućama po Mandžuriji, obratila je pozornost na udobne i tople vatirane jakne lokalnog stanovništva te ih je odlučila kupiti od lokalnih trgovaca. Nakon demobilizacije kineske tijelogrejke raširile su se po čitavom Ruskom Carstvu, napravivši tako temelj za kasniji pravi „kult“. Potom su se vatnici koristili u Prvom svjetskom ratu, kao i u Građanskim ratovima.

Predivne haljine Velikih balova Romanovih U Rusiji 18. i 19. stoljeća, društveni život aristokracije vrtio se oko sezone balova za visoko društvo i svih rafiniranih ukrasa koji su ih pratili; od elegantnih pozivnica do predivnih haljina, nakita i drugih luksuznih simbola visokog društva.

3. Standardizacija

1932. odbor za standardizaciju Narodnog komesarijata lake industrije SSSR-a uvodi standard za vatnik: „Tijelogrejka – vatirana jakna s jednim redom dugmadi, ravnog kroja, koju po rubu do vrha zakopčavaju četiri dugmeta. Ravni skuti bez nabora, s bočnim dodatnim džepovima, prošiveni paralelnim, uzdužnim mašinskim recima kroz vrh, vatu i podstavu. Udaljenost među prošivima je 6 cm. Leđni dio je ravan, od jednog kroja ili s djelomičnim šavom po sredini, steže se metalnom kopčom u struku. Prošiv leđnog dijela je jednak sa skutom. Ovratnik je uspravan i mekan, zakopčava se jednim dugmetom koje je prišiveno na lijevom kraju. Visina ovratnika je 3 cm. Rukavi završavaju manšetama koje se mogu stegnuti dugmetom prišivenim na kraju gornjeg dijela manšete“. Vlasti su u vatniku vidjele idealnu odjeću i za posao i za rat. Tijelogrejke postale su tako uniforma za graditelje Bjelomorskog kanala.

4. Odjeća probisvijeta

„Standardna“ tijelogrejka predstavlja zapravo hibrid „sibirke“ (kratki kaftan, odnosno široki kaput bez postave, seže do gležnjeva, dugih i širokih rukava), popularnog među trgovcima, i takozvanog volana, odjeće kočijaša. Evo kako je taj odjevni predmet opisivao Giljarovski: „Dobro uhranjeni junaci, u svojim ružnim volanima skupog sukna, sa sašivenim svilenim pojasevima, gordo gledaju prolaznike... Volani su se pojavili u onim davnim, zaboravljenim vremenima, kad je ljuti vlastelin tukao šakom i udarao nogom u leđa kočijaša. Tad je volan, do krajnjih granica nabijen vatom, spašavao kočijaša od ozljeda...“ Zanimljivo da su volani postali „uniforma“ za različite skitalice i opake ljude. Vatnik je dobro umekšavao udarce u tučnjavama, mogao je zaštiti od noža te, osim toga, nije fizički smetao u tuči, što je bilo posebno važno za ulične snalažljivce.

5. Odjeća pobjednika

U 1930-im tijelogrejke počinju aktivno promicati preko filmova. Recimo, u kultnom filmu Čapajev u vatnicima se kočopere Anka i Petjka. Pojavljuju se vatnici i drugim tadašnjim blockbusterima. Ne samo da je Drugi svjetski rat pretvorio tijelogrejku u pravi kult, nego ju je učinio i odjećom pobjednika. Upravo se u tijelogrejci podizala sovjetska država iz postratnog rasula – nastajali su novi gradovi, stvaralo se sovjetsko carstvo. Vatnik se mogao naći u garderobi sveučilišnog profesora, ali i nekakvog selje. 

6.Odjeća zatvorenika

Nakon rata vatnici dugo nisu izlazili iz mode, no najviše su se koristili u logorima. Unutarnji i vanjski džepovi omogućavali su zatvorenicima da uz sebe drže posebno vrijedne stvari, vatnik je služio i kao jastuk, i kao pokrivač. Logorska specijalna odjeća „s brojem“ bila je otad karakteristični znak zatvorenika ili progonjenih. Na fotografijama se u tijelogrejkama mogu vidjeti i Solženjicin, i Šalamov, i Brodski.

7. Drugi dah

Vatnici gotovo da se danas ne nose. Moguće da je to povezano s negativnim kontekstom kraja 1980-ih. Tad su ljudi u vatnicima dolazili u Moskvu iz Povoložja i Kazanja. Bojali su ih se i trudili su se ne dolaziti s njima u kontakt. Na leđima su imali napisane nazive bandi kojim su pripadali. Kazanjski gopnici dolazili su u Moskvu na „posao“. Vatnik je bio idealna odjeća za tuče, imao si slobodu pokreta, amortizirao je udarce.

Nije slučajno da je na otvaranju Olimpijade u Sočiju ruska delegacija izašla u stiliziranim tijelogrejkama. U kolektivnom nesvjesnom vatnik je uvijek igrao ujedinjujuću ulogu, postavši talisman, arhetip moći.

http://russian7.ru/2014/03/7-faktov-o-vatnike/