Seksom protiv države: Što je Harms bez brkova?

Izvor:Maja Kljaić

Izvor:Maja Kljaić

Popovski je jednog od najoriginalnijih svjetskih, a ne samo ruskih pisaca svih vremena, potpuno sterilizirao i prikazao kao mehanički niz gegova te u konačnici upakirao u korektnu kazališnu predstavu iz serije „predstavljamo klasike“.

Kada je odlazio na predstave Harms je, legenda kaže, lijepio svoje lažne brkove, jer je smatrao da muškarcu ne dolikuje ići u kazalište bez njih.

Živio Harms! Čuda postoje

Satiričko kazalište Kerempuh

Redatelj: Aleksandar Popovski

Igraju: Linda Begonja, Ivan Đuričić, Tarik Filipović, Hrvoje Kečkeš, Luka Petrušić, Maja Posavec, Rakan Rushaidat, Branka Trlin, Mia Anočić Valentić

Daniil Harms jedan je od najpopularnijih i najobljubljenijih autora umjetničke skupine OBERIU (Udruženje realne umjetnosti). Njihova se poetika često označava kao zadnji proplamsaj ruske avangarde i preteča teatra apsurda. No u 1930-im godinama 20. stoljeća Staljin zaokreće prema konzervatizmu te Oberiuti često padaju u nemilost službenih cenzora. U takvom kontekstu kao oportuna rješenja odabiru dječje brojalice i priče, narodne priče ili pak mitološke crtice, pa nije iznenađenje što je Harms za života zarađivao upravo pišući dječje priče. Iracionalnost i nelogičnost tog izraza tako postaje svjesni politički stav: posve sumanutoj političkoj situaciji, koja se lomi u svakodnevnim kontradikcijama, treba baciti u lice njezin pravi izraz – eksplicitni i brutalni besmisao. No taj se ključni historijski aspekt u režiji Popovskog nažalost jedva nazire, pa bi uprizorena apsurdna komunikacija među likovima jednako uspješno mogla predstavljati bizantski, austrougarski, ili pak suvremeniji birokratsko-policijski režim EU-a.

Dramaturška odluka da se uprizorenja crtica iz Harmsova djela poslože unutar narativnog okvira, koji čine memoarski zapisi Harmsove supruge Marine Durnovo, otvara mnogo prostora za prožimanje tih dvaju ontoloških rangova. No, režijska su rješenja uglavnom tu mogućnost zanemarila, nižući scene gotovo po inerciji nekakve „montaže atrakcija“, čime su doduše glumci dobili rijetko otvoren prostor kreacije da budu protagonisti svojih crtica. Tu su priliku gotovo svi i iskoristili, izvrsno balansirajući ritam čitave izvedbe i ponovno demonstrirali tobože zastarjelu superiornost kolektivskog rada nad privilegiranjem zvjezdanih protagonista i sporedne glumačke menažerije.

Predstava počinje naklonom izvođača i zatvaranjem zastora, dajući time do znanja da ulazimo u obrnuti svijet. Ta izvrnutost se sljedećeg trenutka dodatno naglašava kad ispod zastora izviri Maja Posavec, metateatarskom dosjetkom predstavljajući sebe kao glumicu koja će utjeloviti lik Marine Durnovo. Ujedno, time naznačuje i dva paralelna izvedbena kolosijeka koja će nositi predstavu: intimno-pripovijedni koji nas treba uljuljkati u potresnu životnu priču, i uvrnuti koji nas treba šokirati kao što je Harmsovo pisanje šokiralo svoju publiku. Iako takvo poetičko izvrtanje Brechtovih naputaka o razaranju pacificirajuće dramske radnje 'epskim' umecima djeluje obećavajuće, ono na tome i ostaje. Nakon toga eksperimentalni momenti gotovo u potpunosti iščezavaju, osim očuđavajućeg efekta nenadanih muzičkih sekvenci (autori: Foltin) koje kao da naglašavaju robotsku mehaničnost komunikacije protagonista. Kroz izvedbu Posavec korektno oscilira između suptilno karikirane gestike stare i sjetne gospođe Harms, te poprilično zbunjene, mlade supruge nestašnog umjetnika i još nestašnijeg muža Daniila.

Izvor: Maja Kljaić

Biografski intrigantna seksualna neinhibiranost Harmsa koristi se kao bitan sižejni motiv predstave, no i ona kao prostor subverzivne erupcije ostaje nedovoljno iskorištena. Senzualnost je svedena na mehanicistički kruti obrt mesa, energetski potpuno sravnjen i dekontekstualiziran. To se najbolje vidi u izvedbi Mije Anočić Valentić koja, posve sukladno takvoj režijskoj odluci, pohotnu nametljivost igra dosljedno tupom blaziranošću. Ne postoji ni naznaka historijske reference gdje se čulna nesputanost ruskih 1920-ih, u kojima je bio čak dozvoljen i homoseksualni brak, sistemski zatire radikalnim Staljinovim okretom ka konzervativizmu u 1930-ima. U takvom stjecaju okolnosti oslobođena seksualnost je zaista sredstvo subverzije, dok je Popovski nažalost nudi samo kao apsurdistički koreografirani geg.  Potpuno je nejasno zašto se seksualna neinhibiranost ruskih 1920-ih u predstavi prikazuje banalnom vulgarnošću. Lik Elizavete Bam kao prpošne i inteligentne pohotnice, u izvedbi Linde Begonje, nažalost također upada u istu matricu susprezanja energije tijela. Tjelesnost je utoliko reducirana na puku izloženost ili pak na gimnastičku virtuoznost kojom Rakan Rushaidat savladava mnogobrojne scenografske prepreke u dolaženju do željenog mesa. A sport kao glavno mjesto političke legitimacije totalitarnih poredaka upravo je negacija slobodarskih potencijala erosa.

Zločin, i gledatelju kazna: kako je Svibenova predstava ispunila malograđanska očekivanja
Autorska odluka o dramatizaciji kanonskog djela svjetske književnosti podrazumijeva velik rad na selekciji i interpretaciji umjetničkog teksta, te prateće sekundarne literature, što unaprijed ljestvicu očekivanja diže vrlo visoko.

Scenu, koju potpisuju Nina Bačun, Roberta Bratović i sam redatelj, tijekom čitavog trajanja čini ogromna hrpa nagomilanog namještaja. Iako gotovo stereotipno rješenje za prikaz ruske stambene aktualnosti Staljinovog doba – prenatrpanosti uslijed naguravanja nekoliko obitelji u prostore deložiranih buržujskih obitelji – dramaturški je takav aranžman izuzetno domišljen. Nedostatak privatnosti, i neminovna socijalna kontrola koja iz toga proizlazi, funkcioniraju kao nehotična filijala paranoične kontrole samog državnog sistema. Upadice i onemogućavanje pričanja svoje priče, kojima likovi mjestimice ometaju ostarjelu gospođu Harms, ispadaju tako kao nehotični produžetak državne intervencije u bilo kakav autonoman i koherentan iskaz. Umjesto podrivanja službenog diskursa izvedbenim nelogičnostima i iracionalnošću, njihove se akcije zapravo pretvaraju u dodatno sredstvo opresije, što je očito osjetila i publika, vrlo brzo stišavajući smijeh pri ponavljanjima takvih rješenja.

Humorni potencijali Harmsovih crtica, izvađeni iz njihova političkog konteksta, zbog navedenih su režijskih rješenja uvelike neiskorišteni. Niz mehanicističkih gegova bez kontekstualne podloge teško može održati napetost te kritičku oštricu koju su izvorni Harmsovi tekstovi imali. Ostaje i potpuno nejasno po kojem je ključu, osim Elizavete Bam koja je dramski tekst, redatelj birao Harmsove priče. Ljubitelj njegovog djela ostat će razočaran činjenicom da u predstavi nije svoje mjesto pronašla ni famozna Simfonija jednog jutarnjeg dana, ni filmična Starica pala kroz prozor, a niti kazališna poslastica – Četiri ilustracije o tome kako nova ideja iznenađuje čovjeka koji nije pripremljen na nju.

Izvor: Maja Kljaić

Na kraju, ostaje nejasan i izvan konteksta i prikaz Harmsove smrti. Ona se u predstavi jedva prikazuje kao iole relevantan moment. Ne samo da je Harms, kao i mnogi drugi sovjetski pisci tih godina, bio optuživan i zatvaran zbog podrivanja etike Rusa svojim defetizmom i iracionalizmom uoči rata, nego je i streljanje izbjegao tako što je glumio da je lud. U psihijatriji navodno umire od gladi tijekom opsade Lenjingrada. O tome u predstavi nema ni natruhe, što je, avaj, posve dosljedno jer je bilo kakav kontekst kirurški odstranjen.

Inzistirajući na dominantno apsurdističkom tonu, Popovski je moguću energetsku bujicu oberiutske poetike gotovo sterilizirao i u konačnici upakirao u korektnu kazališnu memorabiliju iz serije „predstavljamo klasike“ za koju teško da bi Harms „odjenuo“ svoje brkove.