Ciolkovski: znanstvenik koji je razgovarao s anđelima

Njegov život započeo je tragedijom. U ranom djetinstvu bolovao je od šarlaha. Stvar se zakomplicirala i postao je gluh. Zato nikad nije dobio službeno obrazovanje. Veliki znanstvenik bio je samouk. Jako je rano naučio čitati. Više od svega na svijetu volio je čitati i biti izumitelj. Po čitave dane je čitao i pokušavao pronaći neka nova otkrića. Tokarska klupa, kućice, sat s utezima, automobili za igranje...

Bez obzira na to što je bio gluh, nije se nimalo osjećao malodušnim. Kad se Ciolkovski prvi put zaljubio, napisao je pismo djevojci: „Takvog velikog čovjeka poput mene svijet još nije vidio, niti će vidjeti!“. Očito nije imao nikakvih problema s vrednovanjem samog sebe. 

S 16 godina otišao je studirati u Moskvu. Satima je sjedio u knjižnici, bio gladan. Imao je 10 rubalja mjesečno. Naposljetku mu je pošlo za rukom dati ispite za učitelja aritmetike. No ni tad nije prestao pronalaziti nova otkrića. Razrađivao je beskonačne teorije i slao časopisima. Isprva je izmislio čudnovatu teoriju „uskomešane nule“, koja je dokazivala besmislenost čovjekovog života. Potom je razradio teoriju plinova i poslao je Mendeljejevu. Mendeljejev je pohvalio mladog znanstvenika, no napisao mu je da je teorija plinova otkrivena prije 25 godina.

Lomonosov – vrelo ruske znanosti Mihail Lomonosov (1711. - 1765.), znanstvenik, pjesnik, prosvjetitelj, po svojem značaju može ga se usporediti s Petrom Velikim. Bio je prvi u svemu: u fizici, filozofiji, književnosti. Od njega je i započela ruska kultura u suvremenom smislu te riječi.

Gotovo se svakodnevno bavio otkrićima. U najmanjem kratkom roku otkrio je: aerostat, štake za hodanje, signalizaciju između planeta, sunčanu grijalicu, hladnjak za sobu, mašinu za pisanje, vlastiti sustav mjera, čak i abecedu. Nešto je čak uspio i patentirati, no nitko mu nije platio. Jednom su mu htjeli platiti 500 rubalja, no poštar nije mogao naći njegovu adresu. Ni tad nije dobio novac.

U tridesetoj Ciolkovski je potpuno neočekivano postao pisac. Sjeo je i napisao znanstveno-fantastičnu priču o Mjesecu. I to s takvim detaljima kao da je sam bio tamo. Gagarin je potom ispričao da je ono što je vidio u svemiru jako ličilo na opise Ciolkovskog. I bestežinsko stanje detaljno je opisao u svojim knjigama. No odakle je to mogao znati, odakle?

Nitko ga nije uzimao za ozbiljno. Smatrali su da je gradski luđak. Tako se i ponašao. Svu svoju plaću trošio je na knjige i kemijske tvari. S djecom je puštao papirnate zmajeve, klizao se s kišobranom. Kišobranom je lovio vjetar, kako bi brzina bila veća. Seoski konji odskakali su od kišobrana, seljaci psovali. No Ciolkovski nije za to mario. Bio je gluh i psovke nije ni čuo.

Ciolkovski je vjerovao u to da neživa materija ima dušu. Živo i neživo su jedno. Ne postoji smrt, svemir je jedinstven, ne postoji granica među svjetovima... Neobična filozofija Ciolkovskog ponekad podjeća na besmislicu, ponekad na genijalne uvide. Recimo, učio je da je kugla idealna geometrijska forma. Zbog toga će svi ljudi u budućnosti imati oblik lopte. Vjerovao je i u kloniranje. Genij do genija, talent do talenta – eto, tako se može poboljšati ljudska vrsta.

No tko bi se sad sjećao Ciolkovskog da se bavio samo svojim čudnovatim teorijama i filozofijom? Razradio je nekoliko zaista fundamentalnih ideja. Umjetni satelit Zemlje, višestepena raketa, nuklearni motor... I ono što najviše zapanjuje jest to da je to sve izmislio niotkuda. Nikakvog znanstvenog temelja nije bilo, nikakve nade da će se ostvariti te ideje... Avioni su stalno padali kad je pisao: „Uvjeren sam da će se putovanja između planeta ostvariti. Junaci i vratolomci postavit će prve zračne puteve: Zemlja – orbita Mjeseca, Zemlja – orbita Marsa i još dalje: Moskva – Mjesec, Kaluga – Mars...“-

Ciolkovski je jednom priznao svojim učenicima da priča s anđelima. Anđeli su, prema njegovoj ideja, najrazumnija bića, puno savršenija od ljudi. Ljudi će se u budućnosti upravo pretvoriti u anđele. Nastat će dan kad će se čovječanstvo spojiti sa svemirom, postat će besmrtno te će se transformirati u svemirsku energiju.

Knez Kropotkin, otac ruskog anarhizma Otac ruskog anarhizma knez Petr Kropotkin (1842.-1921.) maštao je o svijetu bez nasilja i državne vlasti. Shvaćao je društvo kao dobrovoljno suradništvo slobodnih ljudi. Danas njegove ideje nisu ništa manje aktualne nego u 19. stoljeću.

Šetao je po ulicama Kaluge s ravnodušnim pogledom. Ponekad bi sjeo pravo na zemlju i o nečemu dugo razmišljao, prislonivši se leđima o drvo... Gledajući ga strane, ličio je na glasnika iz nekog drugog svijeta. Ili na čovjeka iz budućnosti koji se greškom našao u Rusiji u dvadesetim godinama 20. st. 

Nakon smrti zvali su ga ocem sovjetske kozmonautike. Njegove ideje je prihvatio i razvio veliki konstruktor Sergej Korolev. Naravno, on bi se snašao i bez Ciolkovskog. Sve izračune znanstvenici su ponovno napravili. No oni su bili znanstvenici, a on sanjar. Oni ne bi ništa postigli bez njega. Znanstvenika ima jako puno, a rijetke zvijerke su sanjari. Oni koji umiju razgovarati s anđelima na njihovom jeziku.