Lav Tolstoj: Život kao umjetnost

Ilja Rjepin, (1901.)

Ilja Rjepin, (1901.)

Tolstoj je gotovo jedini ruski pisac koji je megapopularan na Zapadu. No on nije samo pisac, već i filozof, utemeljitelj nove religije, legendarni bradati starac koji je i ljeti i zimi hodao bos. Junak anegdota. Prorok. Guru. Čak „ogledalo ruske revolucije“, kako ga je zvao Lenjin. Tolstojev život je sam po sebi umjetničko djelo. Mogao bi biti siže romana koji ne bi bio ništa manje zanimljiv od Rata i mira.

U mladosti je sebe disciplinirao tako kao da će postati Supermen. Uopće se nije štedio. Držao je na ispruženim rukama teške rječnike, mlatio se užetom po golim leđima. Čeličio je volju, želio je postati čovjek comme il faut, pravi aristokrata. Izvrsno je govorio francuski, upucavao se gospođama, kartao se, i pritom je često gubio. Jednom je išao s bratom na ulici, ususret im je išao nekakav gospodin, a Tolstoj je nadmeno govorio bratu: „Očito je da je taj čovjek nekakvo smeće! - Zašto? - Pa ne nosi rukavice!“. Eto! Ako nema rukavice, dakle, nije čovjek.


Rat i mir

Strast za novim pojavama dovela ga je u rat. A tamo je dobio preobilje utisaka. Jednom mu je pored nogu na Kavkazu eksplodirala granata. Gotovo da je u planinama pao u zarobljeništvo Čečenima. Luđački je tjerao konja. Nakon Kavkaza otišao je na Dunav ratovati s Turcima, otamo u Sevastopolj. Rusija je čitavo vrijeme ratovala, pa i Tolstoj. Nisu bez razloga svi ti silni ratovi u njegovim knjigama.

Lav Tolstoj danas bi bio fasciniran internetom
Ruski vjesnik porazgovarao je s praunukom Lava Tolstoja, direktorom muzeja-imanja Jasna Poljana i savjetnikom predsjednika za kulturu Vladimirom Tolstojem o njegovom veliku pretku, odnosu prema svjetskoj kulturi te je saznao kako bi Lav Nikolajevič reagirao na posljednje događaje u svijetu.

Nakon što se vratio u Peterburg, počeo je objavljivati. Odmah je dobio najviša priznanja. Udovica cara Nikolaja I. plakala je nad njegovim Sevastopoljskim pričama, a Aleksandar II. naredio je da se prevedu na francuski. A Tolstoj na čudo svih: napušta svijet i odlazi na selo. Kao da ga je seosko gospodarstvo privlačilo više od književnosti. Voljeli su ga seljaci, no smatrali su da je plemić čudan: „Dođeš do plemića po naredbu, a on, zakačivši se jednim koljenom za trup drveta, visi glavom prema dole i njiše se; zamršene kose, lice mu se napunilo krvlju; niti da ga slušaš, niti da mu se diviš“. Tako je Tolstoj radio gimnastiku.

Na selu je radio sve sam. Kosio, vodio stoku na ispašu, učio seosku djecu. Tolstoj je na svoj način organizirao školu. Nije bilo nikakvih udžbenika, bilježnica i domaćih zadaća. Išao je s djecom u šumu i tamo je razgovarao o životu, pričao priče, odgovarao na pitanja.

Oženio se sa Sofijom Bers. Gotovo da im se svake godine rodilo dijete. Sofija Andrejevna bila je jedinstvena žena. Ne samo to da je podnosila nejednostavni Tolstojev karakter, već mu je i pomagala. Četiri puta (prema drugoj verziji sedam) prepisivala je Rat i mir, saslušavala ga a ponekad čak i savjetovala. Prava žena za jednog pisca.

Energije je imao za dvojicu. Uči grčki, starogrčki, čita kineske mudrace, pokušava voziti bicikl. Nikad se nije zatvaro u svoju čahuru. Brinuo se za seljake, vojnike, beskućnike. Tijekom gladi u središnjim gubernijama skupljao je novac za izgladnjele. Iz svih krajeva dolazili su u Jasnu Poljanu nesretnici. Znali su da će Tolstoj pomoći. Tako je postao moralni autoritet, simbol poštenja i milosrđa. Nešto poput Ghandija ili Martin Luthera Kinga.


U zatvor ili na slobodu

Tolstoj je gotovo jedini ruski pisac koji je megapopularan na Zapadu. No on nije samo pisac, već i filozof, utemeljitelj nove religije, legendarni bradati starac koji je i ljeti i zimi hodao bos. Junak anegdota. Prorok. Guru.

Kao šezdetogodišnjak proživio je duboku krizu. I stvaralačku, i duševnu. Razočarao se u književnost, civilizaciju, ljude. Jednostavno rečeno, bio je već umoran od svega. Pojavile su se misli koje su ga tjerale na samoubojstvo. U svijetu ne postoji harmonija, jači tlače slabije, ljudi troše svoj život na ispraznu zabavu. Tolstoj to više nije mogao gledati. Tad se pojavila „tolstojevština“, počeo je propovjedati asketizam i pasivni otpor nasilju i zlu. To su bila dva glavna postulata njegove nove religije. Bit je jednostavna: treba podijeliti bogatstvo, otići među narod, živjeti jednostavnim životom. Doduše, Tolstoj nije podijelio svoje bogatstvo te nije otišao sa svojeg imanja. I sam je znao za tu proturječnost, mučilo ga je to strašno. „Zar ću umrijet“, pisao je, „a da nisam proživio ni jednu godinu izvan te lude, nemoralne kuće, ni jednu godinu humano, odnosno na selu, a ne u plemićkoj kući, u izbi među radnicima, hraneći i odjevajući se kao i oni, te govoreći bez stida svima tu istinu koju znam“.

Nakon revolucije 1905. u državi je počeo teror. Tisuće ljudi završilo je zbog svojih uvjerenja u zatvorima, u progonstvu, na robiji, a Tolstoja nitko nije smio ni taknuti. Pisao je ministrima da je korijen zla u njemu, Tolstoju, da je čudno kažnjavati one koji šire njegov nauk, a da se pritom njega ostavlja na miru. Tolstoj je želio patiti, mučila ga je savjest. „Ništa me ne bi tako zadovoljilo i donijelo mi takve radosti“, pisao je, „kao da me bace u zatvor, dobar, pravi zatvor: smrdljivi, hladni, bez hrane. To bi mi u ovoj poodmakloj dobi donijelo iskrenu radost i zadovoljstvo“. No očito da je imao poseban status te ga nitko nije smio dirnuti.

Lav Tolstoj u jednom kliku
9. rujna, uoči 185. godišnjice od rođenja Lava Tolstoja, započeo je s radom portal o životu i stvaralaštvu poznatog pisca www.tolstoy.ru, koji su zajedno osnovali Državni muzej L. N. Tolstoj i Muzej-imanje Jasna Poljana. Na portalu prvi put je predstavljena elektronička verzija piščevih sabranih djela u 90 svezaka.

Smatrao je da su njegovi rođaci luđaci, a oni su to isto mislili za njega. Žena mu je čak savjetovala da ode u toplice, da se liječi od rastresenosti. Ona ga je iskreno voljela, no nije ga uopće shvaćala. Kako se netko može odreći novca, zemlje, prava na svoja umjetnička djela? Kad je inzistirao na tome da će otići, prijetila mu je samoubojstvom. Jednom se zaista išla baciti, kao Ana Karenjina, pod vlak. Jedva su je odgovorili od te nakane. Tad je rekla da ako krene dijeliti imanje, nad njim će se ustanoviti skrbništvo. Dakle, trebali su ga strpati u ludnicu. A imanje bi svejedno ostalo u rukama obitelji.

No ipak je otišao. Jedne noći, kradomice od svih. Ženi je ostavio pismo u kojem je pisao da ne može više živjeti u toj raskoši koja ga okružuje, da želi provesti posljednje godine života u samoći i tišini. U vlaku se prehladio. Na stanici Astapovo skinuli su ga, bolesnog, iz vlaka. Posljednje sate života Tolstoj se nalazio u potpunom bunilu. „Ali seljaci, seljaci kako oni umiru“, govorio je. „Očito ću umrijeti kao grešnik“. Pred samu smrt rekao je gledajući ispred sebe: „Ne znam što da radim!“. A posljednje Tolstojeve riječi su bile: „Postoji takva masa ljudi na svijetu, a vi gledate na jednog Lava“.