Rusko Carstvo, zemlja uniformi

Rusko Carstvo bila je zemlja uniformi. Od sveučilišta do vladinih kancelarija, svi zaposleni ljudi i studenti nosili su uniformu koju je propisao car. Izvor: Vladimir Astapkovič / RIA Novosti

Rusko Carstvo bila je zemlja uniformi. Od sveučilišta do vladinih kancelarija, svi zaposleni ljudi i studenti nosili su uniformu koju je propisao car. Izvor: Vladimir Astapkovič / RIA Novosti

Veliki ruski pisac Gogolj napisao je pripovijetku Kabanica – priču o sitnom činovniku koji strahuje za svoje mjesto u društvenoj hijerarhiji. To je zapravo priča o uniformi, mundiru. Mundir u carskoj Rusiji nije bio samo odjelo, već simbol odanosti svojoj zemlji, pripadnosti životu Carstva. Odjeci tih shvaćanja postoje i danas.

Petar Veliki je 1722. uveo Tablicu rangova (hijerarhiju činova u državnoj i vojnoj službi) i samim tim sistematizirao ruski birokratski aparat u europskoj maniri. Svakom činu je odgovarala posebna uniforma, mundir kojim se precizno definirao čin i društveni položaj činovnika.

Uniforma krasi muškarca, ona je za mlade ljude predstavljala jedan od glavnih argumenata u korist službe, između ostalog i civilne. Čak su i ulični prodavatelji novina imali službenu odjeću: produljeni dvoredni mundir s kačketom i karakterističnom torbom preko ramena.  

Uniforma Petra Velikog. Izvor: Sergej Pjatakov / RIA Novosti

Mundir je istovremeno utjecao na imidž države. U Petrovo vrijeme Rusija je uspjela progovoriti jezikom Europe. Kad su ruski činovnici obukli odjeću blisku zapadnom čoveku, Zapad je na nov način počeo shvaćati samu Rusiju.

Sam Petar Veliki je nosio isključivo uniformu domaće proizvodnje. Upravo je uniforma dovela do formiranja tekstilne industrije u Rusiji, dala je poticaj razvoju proizvodnje odjevnih predmeta. Ogromne državne narudžbe gotovih uniformi stimulirale su prelazak sa zanatske na manufakturnu proizvodnju tkanina i gotovih proizvoda.

Rusko Carstvo bilo je zemlja mundira – svi muškarci u službi ili na školovanju, od gimnazijalaca do državnih dužnosnika, nosili su uniformu koju je propisao car. Tablice s detaljnim opisom kroja, boje, ukrasa, materijala, pa čak i veličina, objavljivane su u tekstovima zakona. Svaki car je osobno odobravao i korigirao krojeve uniformi.

Ovo pitanje je dotaklo i žensku populaciju. Ženama zaposlenim u obrazovnim i medicinskim ustanovama diskretno je preporučeno da se pridržavaju umjerenih boja i „čednih krojeva“ koji su zapravo bili lišeni dekorativnosti – nosile su uglavnom tamne haljine s visokim kragnama. 


Našivci, šapke, crne cipele

Svaka obrazovna ustanova i ministarstvo imali su vlastitu uniformu u nekoliko varijanti: svečanu, svakodnevnu, za izlazak, zimsku i ljetnu. Recimo, oficiri gardijske teške konjice imali su po pet-šest uniformi. Obični vojnici u istim tim pukovima imali su po tri uniforme. Pored toga, unutar svakog ministarstva uniforma se razlikovala u ovisnosti o klasi i činu onoga tko je nosi, mogli su se razlikovati šara i raspored veza na svečanom mundiru dužnosnika nižih kategorija, od koleškog registratora (14. klasa) do dvorskog savjetnika (6. klasa). Pored samog mundira, razlikovale su se i kape, i to po obliku i boji.  


Studentice ženske progimnazije Venjov. Fotografija iz slobodnih izvora

Čak i u okviru istog ministarstva postojale su razlike između uniformi činovnika „centralnog aparata“ i „predstavnika na periferiji“ na identičnoj dužnosti – pripadnici glavnih ministarstava su na dugmetima imali dvoglavog orla, a njihove kolege u regionima imale su grb gubernije uokviren lovorovim vijencem.

Knez Vladimir Andrejevič Druckoj-Sokolinski, zamjenik gubernatora Mogiljovske gubernije, u dvorskoj činovničkoj uniformi. Fotografija iz slobodnih izvora

Raspon boja je bio ograničen. Prema opisu povjesničara J. Rivoša, „polukaftan, redengot, frak i hlače koje idu uz njih obično su bili tamnozelene boje. Samo je za činovnike Ministarstva prosvjete i Akademije umjetnosti bila propisana tamnoplava boja. Ljeti su se nosili redengoti, prsluci, a ponekad i hlače od panama platna, bijeljenog ili nebijeljenog, ili žerseja (pune pamučne tkanine s dijagonalnim tkanjem). Od istog materijala su šivene i navlake za šapke.

Cipele su bile crne, na vezanje. Visoke čizme su se nosile samo uz dvoredni kratki kaput, bluzu ili redengot za vrijeme službenog puta. Rivoš piše: „Znaci po kojima su se prepoznavali činovi bili su isti za sva ministarstva i državna tijela. Oni su kačeni na našivke ili epolete. Našivci su postojali na svim tipovima uniformi, osim na polukaftanu i svečanom mundiru. Na našivcima se nalazio amblem ministarstva ili državnog tijela, isti kao na šapki, ali manji. Svečanu uniformu činovnika činili su polukaftan (jednoredni mundir s kopčanjem na devet gumbća) i hlače s našivenom trakom (počev od 4. klase). Uz svečanu uniformu nosila su se sva odlikovanja, ordenska lenta (najvišeg ordena po rangu), mač i bijele rukavice, kao i bijeli prsluk, ali nije se vidio.“ 

Detalj iz kolekcije Anastasije Romancove. Izvor: Press Photo

U punom sjaju

Okrećući se temi ruske svečane uniforme, dizajnernica Anastasija Romancova je napravila pred-kolekciju jesen-zima 2014/15, u kojoj je upotrijebila lente i odlikovanja, krute kragne i druge efikasne elemente mundira.

Vrijednost svečanog, zlatom izvezenog mundira senatora bila je jednaka mjesečnoj plati ministra. Prestiž mundira bio je toliko velik da je budio zavist čak i kod trgovaca i industrijalaca izvan državne službe. Oni su davali velike priloge (stotine tisuća, pa čak i milijune) fondu Društva carice Marije, koji se brinuo o sirotištima, staračkim domovima, bolnicama i drugim dobrotvornim ustanovama. Nagradu za velikodušnost predstavljalo je pravo na nošenje vrlo upečatljivog mundira tog društva. Raskoš uniforme je diskretno ovisila o visini priloga.

M. A. Ostrogradski u uniformi počasnog skrbnika Društva carice Marije, kraj 19. stoljeća. Fotografija iz slobodnih izvora

Opća praksa nošenja uniformi prekinuta je padom carske vlasti. U Rusiji danas mundire nose samo pripadnici nekih organa reda i pravosuđa. Ipak, državni službenici sve češće postaju svjesni moćne sposobnosti mundira da discipliniraju i ujedine. „Policajci nose iste uniforme i svi ih prepoznaju. Činovnički aparat, koji je u službi države, mora biti prepoznatljiv. Oni bi trebali nositi odjela odabrana s ukusom“, rekao je u jednom intervjuu zastupnik Trojicke regionalne skupštine Dmitrij Malov, koji je predložio da se svi činovnici u Čeljabinskoj oblasti obuku u istovjetna, ali moderna odjela. Trijumfalni povratak Kabanice nije daleko.