Legendarne ruske i sovjetske čokolade

Stranci su u sovjetsko vrijeme često kupovali čokolade kao suvenir. Izvor: ITAR-TASS

Stranci su u sovjetsko vrijeme često kupovali čokolade kao suvenir. Izvor: ITAR-TASS

Na proizvodnju čokoladnih bombona u Rusiji kao da nisu utjecali burni povijesni potresi, ratovi, revolucije ili inflacija. Neprekinuta čokoladna evolucija koja je na svijet donijela slatke nacionalne simbole poput „Aljonke“ i „Nadahnuća“ traje i dalje.

Krajem 19. stoljeća u Rusiji su bile nadaleko poznate tvornice konditorskih proizvoda Alekseja Abrikosova koji je imao pravu „slatku imperiju“ (u neobičnoj podudarnosti s vlastitim prezimenom, jer „abrikos“ na ruskom znači „marelica“). Najprodavanije i najomiljenije bile su karamele u obliku različitih životinja „Račići“, „Guščje nožice“ i „Pačji kljunić“, kao i karamele čudnog naziva „Pačji kljun protiv kašlja“ i marmelada „Liliput“.

„Korkunov“ i slatka budućnost tržišta čokolade
Prodaja čokolade najviše klase u Rusiji ima vrlo dobru perspektivu. Očekuje se da Rusi postupno prijeđu na skuplje proizvode poput ručno pravljene čokolade, dok domaće tržište ove poslastice trenutno vrijedi više od 8 milijardi dolara.

Jedna od omiljenih poslastica u Rusiji tog vremena bilo je voće preliveno čokoladom koje se uvozilo iz Francuske. Iako je recept za pripremu čokoladiranog voća bila dobro čuvana tajna, Abrikosov ga je ipak otkrio i odlučio izgraditi tvornicu na Crnom moru. Izgradnja je držana u tajnosti, a kako konkurencija ne bi štogod posumnjala svoja česta putovanja objašnjavao je tobožnjom namjerom da se u poznijim godinama pozabavi izvozom kineskog čaja. Kada je tvornica otvorena, po cijelom Ruskom carstvu počelo se prodavati Abrikosovljevo čokoladirano voće. Tako je Abrikosov suzbio konkurenciju i postao službeni dobavljač imperatorskog dvora najkvalitetnijim konditorskim proizvodima.

Sovjetska konditorska industrija preuzela je mnoge proizvode i tehnologiju proizvodnje Abrikosova. U cijelom Sovjetskom Savezu proizvodile su se „Guščje nožice“ i „Račići“. Na temelju nekadašnje „slatke imperije“ Abrikosova nastala je poznata moskovska tvornica konditorskih proizvod „ Babajev“, koja je nastavila proizvoditi slatkiše vrhunske kvalitete. Najbolji primjer je čokolada „Nadahnuće“ („Vdohnovenie“ ) s usitnjenim lješnjacima. Na omotu čokolade je baletni par koji pleše ispred Boljšog teatra, a svaki prutić čokolade posebno je zamotan. U sovjetsko vrijeme ta čokolada je postala svojevrsni slatki simbol zemlje. Stranci su je kupovali kao suvenir.

Sovjetski slatkiši nisu bili tako luksuzni kao u carskoj Rusiji. Proizvodili su se u mnogo većoj količini i postale su manje. U cijeloj zemlji pakirani su u istu ambalažu. Potražnja je premašivala proizvodnju, što je dovelo do deficita, pa su kvalitetnije čokolade ponovno postale luksuz jer ih je bilo teško nabaviti:  vrlo brzo su se rasprodavale po relativno niskoj cijeni.


Čokolada „Aljonka“. Fotografija: Lori / Legion Media

Deficit omiljenog ruskog slatkiša stvorio je novi oblik „čokoladne“ korupcije. Sekretarice su na poklon dobivale čokoladne bombonijere koje su bez čekanja otvarale vrata ravnatelja. Pomoću kutije skupih čokolada brzo su se završavali i različiti administrativni poslovi. Liječnicima se također u znak zahvalnosti poklanjao skupi konjak i čokoladna bombonijera. Novčana korupcija bila je kažnjiva, a čokoladne bombonijere su se tretirale kao poklon. Tako su čokoladni konditorski proizvodi postali „druga sovjetska valuta“.

Sredinom 1960-ih godina sovjetska vlada je odlučila pokrenuti masovnu proizvodnju mliječne čokolade „Aljonka“, koja je u narednih nekoliko desetljeća postala glavni izvor kalorija za rusku djecu. Svi mališani su naprosto obožavali djevojčicu s maramom naslikanu na omotu „Aljonke“. Oko omiljene mliječne čokolade odmah su se isprele legende. Vjerovalo se da je djevojčica na omotu kći Valentine Tereškove, prve astronautkinje, ili prvog sovjetskog astronauta Jurija Gagarina. Postojala je i legenda da je nacrtana djevojčica zapravo Staljinova kći Svetlana.

Liječnicima se u sovjetsko vrijeme u znak zahvalnosti poklanjao skupi konjak i čokoladna bombonijera. Novčana korupcija bila je kažnjiva, a čokoladne bombonijere su se tretirale kao poklon. Tako su čokoladni konditorski proizvodi postali „druga sovjetska valuta“.

To su ipak bile samo legende, a istina je drugačija. Kako je Aljonuška (deminutivni oblik ženskog imena Aljona) lik iz ruskih narodnih bajki, najprije se planiralo na omot staviti bosonogu seljančicu, ali se ispostavilo da takvu čokoladu već proizvodi konkurentska tvornica. Zato je odlučeno da se ime čokolade promijeni u „Aljonka“ (nadimak), a simbol čokolade konkurencije zabranio je ideološki odjel Komunističke partije jer „nije prikladno prikazivati ​​bosonogu djevojčicu na najboljim sovjetskim slatkišima“: to bi izgledalo kao da roditelji nemaju novca da joj kupe obuću. U listu Večernja Moskva 1965. objavljen je natječaj dječjih fotografija. Na natječaj su pristigle stotine fotografija. Nakon detaljnog odabira odlučeno je da na omotu čokolade bude djevojčica Elena, kći Aleksandra Gerinasa, dizajnera konditorske ambalaže u tvornici. Za razliku od bosonoge Aljonuške iz bajke, Aljonka s maramom, bucmastih obraščića i punačkih usana bila je pravi odraz sovjetskog načina života.

Iako je od tada prošlo gotovo pola stoljeća i pojavilo se mnogo drugih čokolada za svačiji ukus, djevojčica s maramom na omotu mliječne čokolade „Aljonka“ i dalje je jedan od slatkih simbola Rusije.