Ruski filmovi u inozemstvu: uspjesi i perspektive

Scena iz filma Staljingrad Fjodora Bondarčuka. Izvor: Kinopoisk.ru

Scena iz filma Staljingrad Fjodora Bondarčuka. Izvor: Kinopoisk.ru

Film Fjodora Bondarčuka Staljingrad prikazan je krajem veljače u SAD-u, a nešto ranije i u Kini. Nakon dugogodišnje pauze ovo je prvi slučaj tako masovnog prikazivanja ruskog filma u inozemstvu. Je li to znak da se nova ruska kinematografija pokušava prilagoditi stranim gledateljima?

Mnogi smatraju da su se ruski filmovi uvijek snimali uglavnom za ruskog gledatelja. Producenti su se rukovodili interesima i financijskim mogućnostima svojih sugrađana, pa su i budžet određivali ne orijentirajući se ni na koga drugog osim na građane Rusije (i Ruse koji žive u inozemstvu i kupuju filmove na CD-u). Istina, u najvećoj bazi podataka o filmovima na ruskom segmentu interneta, stranicama Kinopoisk.ru, mnogi ruski filmovi u svom opisu imaju i stavku Premijera u svijetu, ali tu se prije svega misli na bivše savezne republike Ukrajinu, Kazahstan i baltičke zemlje. Ponegdje se spominje da su filmovi prikazani na festivalima u Češkoj ili Finskoj. I naposljetku, blagonaklonost prema našim filmovima povremeno su pokazivali gledatelji Kine (tako je bilo s filmom Pavla Sanajeva U igri) i Turske.

Visocki ili „Hvala što si živ“
Prvi program ruske televizije će 25. siječnja, na 75-godišnjicu rođenja poznatog ruskog kantautora i glumca Vladimira Visockog prikazati na malim ekranima Rusije i svijeta film „Hvala što si živ“. Film govori o zagonetnim događajima koji su prethodili smrti Visockog, a snimljen je u isto tako tajanstvenoj atmosferi.

Pa ipak, postoje izuzeci, i svake godine ih je sve više. Prvi izuzetak je bio ruski arthaus u najširem smislu te riječi. Selektore vodećih europskih filmskih festivala uvijek zanima ono što se naziva nejasnim izrazom „ruska duša“. To znači da u Cannes, Veneciju ili Berlin dolaze filmovi čiji redatelji rade van žanrovskih okvira i crno-bijelih prikaza onoga što se događa njihovim sugrađanima tj. drugim riječima idu stazama europskog egzistencijalističkog filma.

Primjeri takvih „pogodaka“ tijekom posljednjih godina su, recimo, filmovi Kako sam se proveo ovog ljeta Alekseja Popogrebskog, Elena Andreja Zvjaginceva, Strnadice Alekseja Fedorčenka i Faust Aleksandra Sokurova. Svi su reprezentativno prikazani u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj i drugim europskim zemljama, kao i na festivalima, i to ne samo europskim, nego i američkim i kanadskim.

Pored autorskih ostvarenja ima i filmova koji su snimljeni u koprodukciji sa stranim kompanijama, što automatski osigurava prikazivanje u inozemstvu. Takvi filmovi su već spomenuti Faust, zatim Fantom čiji je glavni producent Timur Bekmambetov, ili na primjer Opljačkani na američki način Sarika Andreasyana, koji se treba pojaviti na jesen i u kojem igraju zvijezde poput Adriena Brodyja.

Osim Staljingrada, među filmove koji su posljednjih godina bili dosta gledani u inozemstvu ubraja se i film Visocki: hvala što si živ. Istovremeno je prikazivan u nekoliko zemalja Europe, ne samo zbog dobre reklamne kampanje Prvog kanala, nego i zbog toga što je ime Vladimira Visockog zaista poznato daleko izvan granica Rusije. Dodatni stimulans za zanimanje bilo je i tehničko rješenje, odnosno maska pomoću koje je Sergej Bezrukov postao sličan velikom ruskom pjevaču i glumcu.


Trailer filma Staljingrad Fjodora Bondarčuka

Ruski filmski radnici smatraju da je koprodukcija budućnost ruskog filma na svjetskom tržištu. To mišljenje je iznio redatelj Rusije 88 Pavel Bardin, dodavši da popularnosti filmova može znatno doprinijeti i njihovo naručeno prikazivanje na internetu. S njim se slaže i autor dokumentarnih filmova Konstantin Fam, čije su Cipelice ove godine nominirane za Oscara.

Fotogalerija:
„Mosfilm”, najveći filmski studio u Europi, proslavio 90 godina rada

Već sad se sa sigurnoćšu može reći da su stručnjaci iz Rusije potrebni međunarodnom filmu. Pogledajte pažljivo špice holivudskih i neovisnih filmova i vidjet ćete mnogo ruskih imena, i to ne samo glumaca, redatelja i producenata, nego i drugih stručnih suradnika. Mnogi Rusi sad pohađaju filmske škole u SAD-u i Europi, upoznavaju se s principima rada međunarodne kinematografije, kontaktiraju i surađuju s vršnjacima iz drugih zemalja.

„Upravo oni će snimati buduće filmove“, kaže Fam. „Čini mi se da sad nastupa doba totalne koprodukcije. Granice postaju transparentne, a uslijed vrtoglavog razvoja društvenih mreža i uopće interneta, pristup informacijama postaje daleko lakši i brži. Sve se isprepletalo. Sad se veliki holivudski blockbusteri snimaju za kineski, arapski i ruski novac, naši glumci igraju u inozemstvu i obrnuto, a u projektima sudjeluju mješovite ekipe iz različitih zemalja. Gledatelj postaje ravnodušan prema nacionalnom porijeklu filma. Važno mu je da radnja i likovi budu zanimljivi, da u njima prepoznaje ili zamišlja sebe. Takav film će biti rado gledan.“

Prema mišljenju ovog redatelja, jedina prepreka na putu ka masovnom gledateljstvu jeste jezik kojim govore junaci filma. „Ako redatelj želi proširiti svoje gledalište, mora snimati na engleskom ili kineskom. Ako nam je zanimljiva priča o Shakespeareovom Hamletu kad se ispriča na ruskom jeziku, zašto ne bismo probali snimiti Čehovljev Galeba na engleskom? Ni Shakespear, ni Čehov se neće ljutiti.“ 

Autor je dopisnik časopisa Hollywood Reporter.