Tajna sjevernog čaja

Mnogi gosti Olimpijade imali su sigurno priliku probati krasnodarski čaj, koji se uzgaja u dijelu Velikog Sočija (neslužbeni naziv Općinskog dijela grada Sočija i okoline), i osjetiti njegove izuzetne karakteristike. Ima finu aromu, koja podsjeća na ekskluzivne vrste kineskog čaja Lian Tsin, i ima snažni okrepljujući utjecaj na organizam. Priča o krasnodarskom čaju traje preko sto godina i podsjeća na dobar avanturistički roman.

Priču treba početi od dalekog 18. stoljeća, kada su Rusko i Britansko Carstvo dijelila svjetski monopol na trgovinu čajem. S Kinom je u to vrijeme trgovina bila moguća samo preko dva prijelaza. Pomorska trgovina se vodila preko Nanjinga, u kojem su posao vodili Englezi, a granični prijelaz u Kjahti vodio je kopnenim putem kroz ruske zemlje. Ruski trgovci čajem Engleze nisu smatrali za svoje konkurente, jer se čaj s najboljih plantaža nije prevozio morskim putem. Naime, prijevoz preko vode loše utječe na kvalitet čaja. Vrućina i vlažnost zraka na južnim morima, kojima su u to vrijeme jedrenjaci tjednima plovili, štetile su njegovom nježnom lišću. Čaj s najboljih plantaža prevozio se karavanama kopnenim putem i tijekom puta je mogao postati samo bolji. Pravi poznavatelji znatno su više plaćali proizvode ruskih trgovaca. Neki i dalje tako čine. Recimo, širom Europe poznatu francusku firmu Kusmi Tea zapravo je osnovao Pavel Kuzmičov, koji je nakon Oktobarske revolucije iz Petrograda prešao u Pariz i tamo otvorio svoju prodavnicu ekskluzivnih ruskih vrsti čaja.

Kako se Kina otvarala prema svijetu, a Britanci započeli svoj uzgoj čaja u Indiji i na Cejlonu (danas Šri Lanka), Rusi su također odlučili proširiti svoju proizvodnu bazu čaja. Na tadašnjim južnim teritorijama Ruskog Carstva, u Gruziji i Azerbajdžanu, u 19. stoljeću je počelo prilagođavanje biljke čaja (Camellia sinensis) novim klimatskim uvjetima. Čaj se uspješno primio i početkom 20. stoljeća plantaže su počele dati stabilan prinos, iako kvalitet tamošnjeg čaja nije bio prvoklasan. Zbog sastava zemljišta nije se moglo ni govoriti o ekskluzivnoj prodaji. Prednost gruzijskog i azerbajdžanskog čaja bila je jedino njegova pristupačna cijena.

I tad na scenu stupa Juda Košman, zagonetni čovjek o kojem postoji vrlo malo podataka. Porijeklom je bio negdje iz Ukrajine, iz malog židovskog mjesta. Tražeći posao najprije je otišao u Tursku, a zatim u Gruziju, na plantaže čaja, što je neobično, jer su se Židovi poljoprivrednom proizvodnjom počeli baviti tek kasnije, u vrijeme razvoja cionističkog pokreta.

Juda Košman je priznanje dobio u sovjetsko vreme, osvojivši zlatnu medalju na poljoprivrednoj izložbi. Fotografija: Vladimir Pervencev / RIA Novosti

Početkom 20. stoljeća, kad mu je bilo već 60 godina, Košman se našao u planinama kod Sočija, u malenom naselju Solohaul. Za novac koji je skupio radeći na plantažama čaja kupio je mali dio zemlje. Na njemu su Juda, njegova supruga, Ruskinja Matrjona Ivanovna (još jedna neobičnost, jer takvi mješoviti brakovi u ono vreme bili prava rijetkost), i njihova djeca počeli gajiti čaj koju su donijeli iz Gruzije. Susjedi su krupnog seljaka sa širokom gustom bradom poštovali zbog njegove marljivosti, ali su ga smatrali za čudaka. Naime, eksperimenti koje su agronomski stručnjaci bili proveli 1870-ih pokazali su da je klima na Sjevernom Kavkazu suviše hladna za uzgoj čaja i da u tim krajevima ne može uspjevati.

Međutim, ovaj zagonetni čovek se pokazao kao genijalni samouki skupljač bilja. Za samo četiri godine biljke koje je uzgojio tako su se uspješno prilagodile novim klimatskim uvjetima da ih više nisu morali posebno štititi preko zime, iako se u siječnju temperatura u Solohaulu spušta i do -12 stupnjeva Celzijusa. Deset godina kasnije, 1913., porodica je ubrala svoj prvi prinos. Tad se pokazalo da je zemljište u tim krajevima jedinstveno i da čaj, koji je kasnije dobio naziv krasnodarski (po Krasnodarskom kraju, gdje se ovo naselje nalazi), po svojem ukusu, lijepoj nijansi napitka boje tamnog jantara i cvjetnoj aromi podsjeća na najbolje kineske vrste Lian Tsin. Zbog hladne klime ovaj čaj je imao relativno mali broj pupoljaka, pa je u njemu koncentracija osvježavajućih supstanci bila veća nego kod izvorno kineskih vrsta.

Na ovom mjestu priča prestaje ličiti na bajku i na scenu stupaju birokracija i biznis. Što sve nije morao preživjeti Košman na putu do priznanja... U njegovoj skromnoj kući u Solohaulu, u kojoj se danas nalazi muzej, čuvaju se brojni odgovori koje je dobio od Akademije znanosti. Peterburški znanstvenici su smatrali da im je pisma o krasnodarskom čaju pisao neki šizofrenik. Čajni monopolisti iz Gruzije su nahuškali policiju na potencijalnog konkurenta i njegova žena je morala platiti kauciju da ga izvuče iz zatvora. Plantažu upornog uzgajivača vlasti umalo nisu posjekle, i tu ostaje još jedna zagonetka - zašto se to nije dogodilo. Izgleda da je obitelji Košmana imala dovoljno novca platiti mito. Na kraju, Juda je priznanje dobio tek kad je prešao 70 godina starosti, u sovjetsko vrijeme, osvojivši zlatnu medalju na poljoprivrednoj izložbi.

Oblik sreće zvan čaj Rusi dijele beskrajnu ljubav prema čaju s Kinezima i Englezima, ali ova je ljubav kod njih dobila sasvim specifičan oblik. Osim očite ideje u tako hladnoj zemlji - da ugrije, pretvorila se u samovare i "zavarke", kockice šećera, umjetničke slike i obaveznu podlogu tople gostoljubivosti.

Košman je doživio skoro sto godina i sahranjen je zajedno sa suprugom na svojoj plantaži među grmljem čaja, koje još uvijek daje prinos. Čaj Košmanova kuća se skuplja ručno te se prodaje i danas po vrlo visokim cijenama, s tim što se sve raspoložive količine rasprodaju. Radi se o ekskluzivnom proizvodu. Košmanovo grmlje čaja je najstarije u Rusiji, a što je grm stariji, čaj s njega je bolji. Vrste koje je razvio ovaj veliki skupljač su u 20. stoljeću bile rasprostranjene po planinskim padinama Velikog Sočija. U sovjetska vremena krasnodarski čaj se nalazio u trgovinama. Međutim, zbog mehaniziranog branja koje se tad koristilo gubio je svoje jedinstvene osobine.

Za vrijeme perestrojke velike plantaže su zapuštene, ali krasnodarski čaj nije nestao. Zauzeo je mjesto koje je imao u početku. To je jedinstveni proizvod koji se bere ručno i uzgaja na malim posjedima za istinske ljubitelje.

Krasnodarski čaj se odavno smatrao za najsjeverniju vrstu čaja na svijetu. Međutim, ove godine Engleska je dobila svoj prvi domaći prinos čaja. Zanimljivo će biti pratiti hoće li se ponoviti priča od prije nekoliko stotina godina. Ruski poznavatelji još uvijek nisu probali novi engleski čaj...