Étienne Maurice Falconet: tvorac Bakrenog konjanika

Stjecajem okolnosti stranac je stvorio glavni simbol ruske imperije, prijetećeg Bakrenog konjanika, koji je obuzdao stihiju. Zvao se Étienne Falconet (1716.-1791.).


Izvor: Natalija Mihajlenko

Falconet je i prije Bakrenog konjanika bio slavni majstor. Naručitelj njegovih djela bila je Markiza de Pompadour, miljenica kralja Luja XIV. Prijateljevao je s Voltaireom i Diderotom, najvažnijim filozofima prosvjetiteljstva. Diderot je i rekao ruskoj carici Ekaterini da pozove Falconeta koji će napraviti spomenik Petru.

Majstor se obradovao, jer je već odavno želio napraviti nešto monumentalno i značajno, nešto što će ostati za vijeke vjekova. Pravio je malene skulpture, jako lijepe. Radio s porculanom u poznatoj tvornici u Sčvresu. Kitio je skulpturama park u Versaillesu. No to ga ništa nije zadovoljavalo. Želio je više.

Više iz ove rubrike:

Ruska sudbina Immanuela Kanta
Veliki njemački filozof Immanuel Kant, utemeljitelj klasičnog idealizma, živio je u Königsbergu, u Istočnoj Pruskoj. Taj grad se danas naziva Kalinjingrad, to je ruski teritorij. Dakle, može se reći da je Kant malčice i ruski filozof, a njegova sudbina je u potpunosti ruska.

Isadora Duncan: ples s Rusima
Poznata američka plesačica Isadora Duncan (1877.-1927.) imala je dosta tog ruskog. I ne samo zbog toga što se njezina romansa pročula po čitavom svijetu. Kao ni zbog toga što je često boravila u Sovjetskoj Rusiji te je plesala pred revolucionarnim mornarima. Već zbog toga što je otplesala čitav svoj život – odlučno, nepromišljeno, silovito. A to je baš na ruski način.

Leteći Nižinski – majstor baletnih skokova i erotskih skandala
U povijesti ruskog baleta ima puno zvijezda, ali je Vaclav Nižinski (1889.-1950.) najlegendarnija. I to prije svega zahvaljujući svojim skokovima. Tijekom plesa skakao je toliko visoko da se činilo da zapravo leti. Njegovi suvremenici su ga nazivali „letećim Nižinskim“, „carom zraka“.

Anton Čehov: genij izdavačkih ugovora
Veliki ruski pisac Anton Čehov (1860.-1904.) čitav je život očajno trebao novce. Tko zna bi li napisao mnoga svoja remek-djela da nije živio u takvim okolnostima.

Zašto su izabrali upravo Falconeta? Teško da se Ekaterina tako dobro razumjela u francuske skulpture. Kao prvo, vjerovala je Diderotovom ukusu. Diderot ne bi savjetovao nešto što bi bilo loše. Kao drugo, Falconet je pristao raditi za puno manje novce nego drugi majstori. Obećali su mu samo 200 000 livri. To nije tako puno za 12 godina rada koliko je radio na spomeniku. 

To nije bio običan spomenik. Uglavnom su careve prikazivali s atributima vlasti. Žezlo, ogrtač, kruna. Ovaj put nije bilo ništa slično. Samo figura na konju, napravljeno sve jako lakonski i strogo.

Uzgred rečeno, konjanik nije zapravo bakreni, već brončani. Samo je ogromni komad stijene ispod njega od granita. Jednom je udario grom u tu stijenu i slomio je. Stijenu su nosili s obala Finskog zaljeva čitavih 8 vrsti (stara ruska jedinica duljine 1066,7 m op. red.). To je postolje trebalo simbolizirati barbarstvo i kaos koje je obuzdao Petar.  

Zanimljivo je da zmiju, koja se nalazi iza konja, nije napravio Falconet, već ruski kipar. Isprva nisu planirali odlijevati zmiju, ona je bila potrebna radi ravnoteže, inače bi se čitava konstrukcija mogla raspasti. Zato su smislili zmiju koja simbolizira vražje smicalice i zavidnike. Ispalo je simbolično: bez neprijatelja država može izgubiti ravnotežu.

Falconet je radio prema pravom, prirodnom uzoru. Na njegovu naredbu gardijski oficir bi se vinuo u zrak na konju te bi ga stavio na stražnje noge. I tako stotinu puta, nekoliko sati na dan. Za to su uzeli najbolje konje iz carske konjušnice. A za Petrovu figuru pozirao je general, koji je imao istu tjelesnu konstituciju i visinu kao car. Tog generala su izuzetno teško našli, budući da je Petar bio visok kao džin, imao je dva metra. 

Još tijekom rada postalo je jasno da će to biti nešto kolosalno, glavni spomenik Ruskog Carstva. Naravno, svi su htjeli sudjelovati u radu, svi su davali savjete Falconetu: napravi ovako, a ne onako. I carica se neprestano miješala u rad, i dužnosnici, i predsjednik Akademije umjetnosti. Falconet je dugo to trpio, a potom su mu sva ta zanovijetanja dosadila te se razbjesnio. Ne dočekavši postavljanje spomenika, otputovao je iz Peterburga.

Ispalo je tako da Petar pokazuje rukom u stranu Švedske. A sa strane Švedske stoji isti takav spomenik švedskom kralju Karlu koji pokazuje rukom u stranu Rusije. Karl je bio glavni Petrov protivnik, njegov zakleti neprijatelj. I eto, čak i nakon njihove smrti dva spomenika rukom pokazuju jedan na drugog...

Falconet je otputovao u Francusku i nikad nije vidio svoj spomenik. Čak ga nisu ni pozvali na otvaranje. Ni u Rusiju se više nikad nije vratio. Doduše, Ekaterina mu je poslala u Pariz zlatnu medalju sa siluetom Bakrenog konjanika. Kad su Falconetu uručili tu medalju, on se rasplakao. Znao je da je napravio djelo svojeg života. Doslovno za pola godine nakon što je dobio medalju, strefio ga je srčani udar, njegovo tijelo je bilo paralizirano, i kipar je bio osuđen provesti u postelji zadnjih osam godina.

Čudesna sudbina Falconeta. Došao je, napravio genijalni spomenik, otišao i umro. Zbog čega upravo on? Zašto Francuz, stranac? I to pritom ne tako značajan. On je u Fracuskoj danas gotovo zaboravljen. No upravo je njemu bilo suđeno napraviti univerzalni simbol ruske države. Konjanik na hirovitom konju. Čovjek koji je obuzdao stihiju. Nije mogao naći bolji simbol.