Leteći Nižinski – majstor baletnih skokova i erotskih skandala
Izvor: Natalija Mihajlenko
Na baletnom podiju briljirao je kratko. Zapravo nekoliko godina uoči Prvog svjetskog rata. No briljirao je tako da ga se sjećaju i nakon jednog stoljeća. Posvećenje proljeća, Popodne jednog fauna, Žizela, Šeherezada, Petruška... Ti su baleti uvijek povezani s njegovim imenom. I Sarah Bernhardt se njime oduševljavala. Ma tko se nije njime oduševljavao. A svjetskom zvijezdom učinio ga je Serž Djagilev, osnivač čuvenih pariških Ruskih sezona, čovjek koji je čitav ruski balet napravio svjetskim brendom.
Nije tajna da su oni bili ljubavnici, kazališni i umjetnički menadžer je imao veliku vlast nad plesačem. Ne samo fizičku, nego i duhovnu, emocionalnu. Nakon što su se prekinuli viđati, Djagilev ga je izbacio iz ekipe. Taj rastanak je toliko djelovao na Vaclava da mu se od toga pomutila pamet. Od 1919. do kraja života nalazio se u psihijatrijskim bolnicama. Odnosno više od 30 godina!
Nižinski je uvijek bio osobenjak. Jednom si je rekao: „Želim plesati, slikati, svirati klavir, pisati pjesme. Želim voljeti sve – to je cilj mojeg života. Ne želim ni ratove, ni granice. Moj dom je svuda gdje je mir. Ja sam čovjek, Bog je u meni, a ja sam u njemu. Zovem ga, tražim ga. Ja sam tragalac, jer osjećam Boga. Bog traži mene, i zato ćemo se naći. Bog Nižinski“.
Nisu ga pretjerano voljeli u Carskoj školi plesa u Sankt-Peterburgu. Po nacionalnosti je bio Poljak, a zbog svojeg mongolskog ili tatarskog izgleda dobio je nadimak „Japanac“. Vaclav je bio šutljiv, zatvoren i nije pokazivao baš neke posebne akademske sposobnosti, stalno je padao na ispitima. Ali sve to nije bilo važno; ta Nižinski je već plesao u Marijinskom teatru!
Priznanje je došlo odmah, ali izvan svijeta pozornice nije se znao brinuti o sebi. Nije znao niti se volio baviti svojom zaradom, propao bi odmah da nije imao mecene. Osim toga, stalno je upadao u nekakve erotske skandale. Jednom je izašao na scenu u vrlo stisnutom trikou. Carici se to nije bilo svidjelo i to je bio njegov posljednji izlaz na scenu Marijinskog teatra.
Potom je, dok je plesao Fauna kojeg je sam postavio u Parizu, ponovno upriličio skandal: ležeći na velu pobjegle nimfe, napravio je dvosmisleni pokret čitavim tijelom... Tisak je njegovo „otkriće“ nazvao nepristojnošću. Za njega je istupio veliki kipar Auguste Rodin, ali ni to nije pomoglo.
Posljednji svoj ples otplesao je 1919. u Švicarskoj i više se nikad nije vratio na pozornicu. Nakon deset godina Djagilev ga je pokušao vratiti baletu, vodio u Parišku operu na Petrušku. No Nižinski je bio „ladan kao špricer“, više ga ništa nije moglo dirnuti. Drugi pokušaj napravio je Serge Lifar za deset godina. Pred Vaclavom plesao je do iznemoglosti, nadajući se da će privući njegovu pozornost. Nižinski je sve to promatrao staklenim očima, potom ga je odjednom nekakva sila podigla, uzletio je u skoku, a potom ponovno pao u mrtvilo.
Svi su zapamtili njegove čuvene skokove. Mnogi su primjećivali da se tijekom plesa neprirodno dugo zadržava u zraku. Nižinski je u jednom skoku radio više od 10 rotacija. Udaljenost od prednjeg do zadnjeg dijela scene prekrio bi jednim skokom. Skakao je više nego što je bio visok. U sjećanju suvremenika ostao je kao „leteći Nižinski“. Letio je!
Sve je to puno više nego što dopuštaju ljudske mogućnosti. Odakle mu to? Tu sad već ulazimo u sferu nagađanja. Govori se da je proučavao istočnjačku filozofiju, bavio se jogom, uključujući i levitacijom. Tijekom leta njegova se duša odvajala od tijela te ga promatrala sa strane. Govori se da se bavio spiritizmom. Posjedovao je dar predviđanja...
I geni, naravno! Također neobični. U obitelji su već postojali slučajevi ludila. Baka Nižinskog se umorila glađu tijekom vlastite depresije. Brat je patio od šizofrenije. On se nalazio u jednoj od peterburških umobolnica kad je započinjala revolucija. A potom su zatvorili umobolnice, jer je Lenjin smatrao da ne postoji nikakva šizofrenija, da su to sve smislili kapitalisti da bi varali obične ljude.
Dakle, Nižinski je imao sve preduvjete da postane luđak, tlo je bilo pripremljeno.
No što je bio povod? Ne samo ljubavna priča. Prije svega, revolucija i rat. Nižinski je, kao čovjek s vrlo labilnom psihom, morao živjeti na prijelomu epoha. I nije izdržao. Nastupilo je surovo vrijeme. Siromaštvo, rat, politčki prevrati. Balet je bio u drugom planu. Svatko je mislio samo kako da preživi..
Pri kraju Drugog svjetskog rata Nižinski se, zaboravljen od svih, iznenada pojavio. Dopisnik časopisa Life neočekivano ga je našao u Beču kako pleše među sovjetskim vojnicima. To je bio snažni emotivni šok. Nižinski, koji dotad uopće nije govorio, neočekivano je progovorio na ruskom s bivšim sugrađanom. Do smrti mu je ostalo svega pet godina.
Plesača su sahranili u Londonu. A za tri godine ponovno su ga sahranili na pariškom groblju Montmartre. Na njegovom nadgrobnom spomeniku sjedi tužna luda od bronce.