Anton Čehov: genij izdavačkih ugovora

Veliki ruski pisac Anton Čehov (1860.-1904.) čitav je život očajno trebao novce. Tko zna bi li napisao mnoga svoja remek-djela da nije živio u takvim okolnostima.


Izvor: Natalija Mihajlenko

Glavni sklopljeni dogovor njegovog života bio je ropski ugovor s izdavačem Marksom. Prema ugovoru sva Čehovljeva djela pripadala su vlasništvu Marksa, uključujući i ona koja nisu bila još napisana. Izdavač je u potpunosti kupio pisca. 

Takav dogovor koštao je izdavačku kuću 75 tisuća rubalja. To su za ono vrijeme bili ogromni novci. Marks ih je isplaćivao dio po dio, tražeći stalno nove rukopise. Za te novce Čehov je izgradio kuću na Jalti. No lako za njega, za tu kuću. Ropski ugovor s Marskom odigrao je u Čehovljevom životu puno važniju ulogu. Napravio ga je dramatičarem.

Više iz ove rubrike:

Kako je Mendeljejev letio balonom
Dmitrij Ivanovič Mendeljejev (1834.-1907.) - veliki ruski kemičar, tvorac Periodnog sustava elemenata koji je proizveo u znanosti senzaciju usporedivu s otkrićem električnog svjetla. Nacionalna mitologija pripisuje mu i stvaranje votke.

Isadora Duncan: ples s Rusima
Poznata američka plesačica Isadora Duncan (1877.-1927.) imala je dosta tog ruskog. I ne samo zbog toga što se njezina romansa pročula po čitavom svijetu. Kao ni zbog toga što je često boravila u Sovjetskoj Rusiji te je plesala pred revolucionarnim mornarima. Već zbog toga što je otplesala čitav svoj život – odlučno, nepromišljeno, silovito. A to je baš na ruski način.

Nemirovič-Dančenko: kazalište kao život
Ime poznatog redatelja Vladimira Nemiroviča-Dančenka (1858.-1943.) obično se spominje zajedno s imenom Stanislavskog. I to je pravedno. Zajedno su stvorili Moskovski hudožestveni teatar, na scenu postavljali predstave, radili rame uz rame.

Knez Kropotkin, otac ruskog anarhizma
Otac ruskog anarhizma knez Petr Kropotkin (1842.-1921.) maštao je o svijetu bez nasilja i državne vlasti. Shvaćao je društvo kao dobrovoljno suradništvo slobodnih ljudi. Danas njegove ideje nisu ništa manje aktualne nego u 19. stoljeću.

Da, naravno, i Višnjik je tiskan kod Marska. No kazališni prihodi bili su izvan kompetencije izdavača. I nije nimalo slučajno da je više od polovine kazališnih djela Čehov napisao nakon ugovora s Marksom. Višnjik, Tri sestre i deset (!) kratkih komada. 

Prevarivši izdavača, Čehov je dospio u ovisnost o redateljima. Oni su imali najvulgarnije zamisli. Došavši jednom na probu Galeba u Moskovski hudožestveni teatr, sa čuđenjem je slušao iza pozornice kreketanje žaba, zrikanje zrikavaca i lavež pasa.

„Što je to?“, upitao je Anton Pavlovič.

„Elementi stvarnosti“, rekli su mu. 

Morao je glumačkoj ekipi održati malenu lekciju o umjetnosti. „Kramski“, rekao je Anton Pavlovič, „ima sliku na kojoj su prekrasno prikazana lica. Što bi se dogodilo da na jednom od lica izrežemo naslikani nos i stavimo živi? Nos je stvaran, no slika je svejedno pokvarena... Pozornica u sebi odražava kvintesenciju života, ne treba na nju dodavati nešto što bi bilo suvišno“ .

Nedugo prije smrti, već kao glavni ruski dramaturg, govorio je piscu Garinu-Mihajlovskom, pokazujući svoj blok: „Oko još petsto listova neiskorištenog materijala. Otprilike pet godina rada. Ako to napišem, obitelj će biti osigurana“. 

Čitav svoj život tražio je novce. Upravo novce. Ne ideje, ne viši smisao postojanja, ne teme svojih komada. S tim nije imao nikakvih problema. Čehov je teme, kao mađioničar, izvlačio iz svega što je vidio. Nije tražio ni ideologiju, što je jako šokiralo tadašnju publiku koja je bila naviknuta na književnost „s idejama“. Njegov suvremenik prisjeća se razgovora vrijednog pažnje Čehova sa svojim studentima: 

„Ako nemate stav, uvjerenje“, govorio je student obraćajući se Čehovu, „ne možete biti pisac...“

„Nemam uvjerenje“, odgovorio je Anton Pavlovič. 

„Kome su potrebne vaše priče? Koji je njihov smisao? U njima nema ni opozicije, ni ideje... Zabava i to je to...“

„I to je to“, potvrdio je Anton Pavlovič.

Nije se smatrao velikim piscem. Svoju književnost nazivao je tekućom. Danas je čitaju, a sutra će ju već zaboraviti. „Znate koliko će me još čitati?“, govorio je Bunjinu. „Sedam godina“. - „Zbog čega baš sedam?“ - „Pa sedam i po“. - „Ne, ne. Poezija živi dugo“. I u tom trenu Čehov se naljutio, što se događalo krajnje rijetko. „Pjesnicima, poštovani gospodine“, rekao je skoro vičući, „smatraju one koji upotrebljuju riječi 'srebrnkasta daljina', 'akord' i 'u boj, u boj, za narod svoj!'“.       

Bio je suviše veliki profesionalac da bi se pravio genijalnim. Najvažnije je dobro raditi, isporučivati kvalitetan proizvod. Ostalo je „srebrnkasta daljina“. A prirodni rezultati dobrog proizvoda su novac i životna sreća. Jedan od pisaca memoara opisuje jednu karakterističnu scenu: „Krčma je bila prljava, jeftina, od ranog jutra je bila otvorena za noćne kočijaše. 'I to je dobro', govorio je Anton Pavlovič. 'Ako budemo pisali dobre knjige, sjedit ćemo po dobrim restoranima. A zasad je i ovdje, uzimajući u obzir naše zasluge, izvanredno'“.  

No nije ni pretendirao na nešto više od dobrih restorana. Ali Marks nije ostao gladan, potpisavši ugovor o nenapisanim tekstovima. Nenapisani Čehov se materijalizira i danas, sto godina nakon njegove smrti. Anton Pavlovič bi se obradovao kad bi saznao da ga je ukrajinski predsjednik nazvao „velikim ukrajinskim pjesnikom“. To je tipična čehovljevska anegdota. A evo i jedne takve priče. U Krimu, u vikendici Antona Pavloviča, otvoren je muzej. Čehovljev stol. Čehovljevo pero. Ispred eksponata stoji uvodni tekst, natipkan na mašini za pisanje: „Ovdje je živio i radio... Uvijek ćemo se sjećati našeg...“, a potom tekst završava frazom: „Čitajte Čehova i ostanite nam zdravi!“

Tako nešto bi mogao napisao Anton Pavlovič u jednoj od svojih priča. To je u potpunosti njegov tih humora.