Legenda o krstarici Varjag

To se dogodilo prije točno 110 godina, na prvi dan Rusko-japanskog rata. Rat je započeo potapanjem krstarice Varjag, čiji mornari su radije htjeli poginuti nego pasti u zarobljeništvo. O podvigu se pročulo po čitavom svijetu, o njemu su napisane pjesme i knjige. U Rusiji je oko krstarice nastao patriotski mit koji živi i dan-danas. Ipak, stvarna priča o brodu nije ništa manje herojska i neobična od mita.


Bitka kod Chemulpa, „Ruski junaci u bici kod Chemulpa“. Dva ruska broda, krstarica i topovnjača. Korejce je zaustavila u Chemulpu japanska eskadrila. Japanski torpedni čamac napao je Korejce. Kapetan Rudnev je naredio svojim mornarima da poprave štetu na Varjagu i unište Korejce. Britanske, francuske i talijanske krstarice, koje su bile nedaleko stacionirane, odvele su posade dvaju brodova. Slika preuzeta iz Ruskih crtanih filmova o Rusko-japanskom ratu, koji se dogodio od siječnja do lipnja 1904. Izvor: The British Library / Robana via Getty Images


Rođenje legende

Biografija Varjaga započela je na brodogradilištu u Philadelphiji. Kad su ga porinuli u more, svirao je orkestar, a 565 mornara iz posade je viknulo: „Ura!“. Kad su američki inženjeri čuli da će brod krstiti svetom vodom, slegnuli su ramenima i otvorili bocu šampanjca. Prema američkoj tradiciji nju je trebalo razbiti o brod. Ni Rusi, ni Amerikanci nisu znali da nazoče rođenju legende ruske flote. 

Gotovo odmah pojavili su se kvarovi, eksplodirao je cilindar dinamo-mašine. Kvarovi će pratiti krstaricu tijekom čitave njezine povijesti. Mehaničari još ne bi ni popravili kvar, a već bi se pojavio novi. Bez obzira na to, Varjag su poslali u Koreju. 

Neispravna krstarica stigla je u luku Chemulpo na pregovore o neutralnosti Koreje. U luci su bili brodovi Velike Britanije, Italije, Njemačke, Japana, Francuske i SAD-a. A ujutro, 27. siječnja 1904., admiral Uriu šalje ultimatum Varjagu: „U svezi s početkom ratnog stanja između Rusije i Japana, napustite do podneva Chemulpo sa snagama koje se nalaze pod vašim zapovjedništvom. U protivnom ćemo otvoriti vatru“. 

Povjesničari smatraju da je Rudnev morao poslušati taj prijedlog. Postojale su šanse da se preko neutralnih voda dođe do Rusije. Čak sa svojim neispravnim mehanizmom Varjag je bio za 3-5 čvorova brži od japanskih brodova. Ni u kojem slučaju nije se smjela prihvatiti bitka: krstarica nije imala bočni oklop a po artiljerijskom kapacitetu zaostajala je za japanskim brodovima.

Izvor: DPA / Vostock Photo

Postojale su i druge varijante. Kapetan Bailey predložio je Varjagu da se internira pod britansku zastavu kao „nesposodan za ratno djelovanje“. Ali Rudnev donosi drugu odluku: ući u borbu. 

Nisu bez razloga smatrali artiljerce Varjaga za najbolje u tihooceanskoj eskadrili. Potopili su barem tri japanske krstarice i jedan torpedni razarač. No snage ovaj put nisu bile ravnopravne. Na Varjagu nije funkcioniralo više od pola topova, kroz pukotine prodrla je voda. Paluba je na mnogim mjestima bila probijena, zalivena krvlju i pretrpana leševima. Metalni stražarski brodovi bili su probušeni, a drveni su izgorjeli. Strojarnica je bila u kvaru, kormilo slomljeno. Nakon što se kratko posavjetovao s oficirima, Rudnev daje signal: „Ginemo, ali se ne predajemo!“, te je otvorio usisne ventile. Ipak, voda je ionako natapala brod. Iskrivio se, a potom se okrenuo na lijevi trup. Naposljetku je Varjag nestao pod hladnim valovima zaljeva.  

Među povjestičarima postoji verzija da Rudnev nije točno ocijenio okolnosti te potopio brod koji je u potpunosti bio spreman za bitku. Zapravo ga je poklonio japanskoj floti. Kad su krstaricu podigli, došao je do Japana i čitavih 11 godina plovio za japansku flotu pod nazivom Soja.   


Ratni gubici

Varjag je izgubio 108 ljudi, odnosno petinu posade. Strani brodovi prihvatili su ranjenike. Zarobljene su Japanci pustili pod uvjetom da više neće sudjelovati u ratnim akcijama. Na njih je jak utisak ostavio samurajski postupak Rusa.


Međutim, nitko ga od mornara nije percipirao kao herojski. Upravo suprotno. Stariji navigator bio je uvjeren da će on i Rudnev morati pred sudom odgovarati za ono što se dogodilo s Varjagom. Ipak rat je bio u tijeku, a za dizanje ratnog morala bio je potreban simbol junaštva i nepobjedivosti ruske vojske. Vidjeli su da tu ulogu može odigrati Varjag. Tad se prvi put i čulo za pjesmu koja je brod učinila legendarnim.


Pod stranom zastavom

Za 10 godina, kad su između Japana i Rusije ponovno uspostavljeni odnosi, Varjag je bio kupljen te je ponovno počeo ploviti pod ruskom zastavom. No kao ratna jedinica krstarica nije mogla izdržati ozbiljniju kritiku: mehanizmi su se uvijek iznova morali „krpati“, u tom smislu bio je potpuno nepotreban za junačku rusku flotu.


Moskva, Rusko Carstvo. Slavlje u čast mornarima Varjaga. Reprodukcija. Izvor: ITAR-TASS

Tad su odlučili da brod pošalju na veliki remont u engleski dok. A potom je u Rusiji započela revolucija. Krstarica se počela prazniti. Pola posade pozvali su u Rusiju. Na brodu je ostalo samo osam mornara, narednik i podoficir. Osim toga, uprava luke Liverpool odbila je popravljati Varjag na dug: boljševici nisu imali sredstava za remont. Završilo se tako da su Englezi razoružali krstaricu: skinuli topove, topovska zrna i municiju od pušaka odnijeli u arsenal.

U kabini s radijskom aparaturom smjestili su se engleski vojnici, skinuli su Andrejevsku zastavu (zastava brodova Vojno-morske flote Ruskog Carstva od 1720. do 1918. op. red.), podigli britanskog lava. No čim ratna krstarica nije više bila potrebna ni Engleskoj, odmah su je prodali kao staro željezo Nijemcima. Na putu u Njemačku Vargaj se nasukao na stijene, potom su ga razrezali i natovarili na teretni čamac. 

Taj posao obavili su u žurbi i ne suviše pažljivo. Donji dio Varjaga ostao je na dnu 80 i nešto godina. Tamo, u Irskom moru, našli su ga radnici televizije u ljeto 2003. Čvrsti američki metal, od kojeg je napravljen Varjag, gotovo da je svih tih godina odolio svakom oštećenju.