Kuzma Petrov-Vodkin: crveni konj Revolucije

Čuvena slika Kuzme Petrova-Vodkina (1878.-1939.) - Kupanje crvenog konja – vjerojatno je glavna slika ruske revolucije. Pa i on sam je bio markantan čovjek. Avanturist, eksperimentator, mogao je naslikati remek-djelo samo trima bojama.


Izvor: Natalija Mihajlenko

Više iz ove rubrike:

Vitez apstrakcije Kandinski, žrtva dva režima – sovjetskog i nacističkog
Vasilij Kandinski (1866.-1944.) jedan je od najpoznatijih ruskih slikara, utemeljitelj apstraktne umjetnosti. Kad govore o apstraktnoj umjetnosti, prije svega spominju njega i njegove kompozicije sa šarenim platnima i geometrijskim figurama.

Slikar Vrubelj: visoka cijena demonizma
Slikar Mihail Vrubelj (1856.-1910.), autor remek djela Oboreni vrag i Princeza Labud, jedna je od najtragičnijih osoba u ruskom slikarstvu.

Ivan Kozlovski: čovjek koji je odbio pjevati Staljinu
Ivan Kozlovski (1900.-1993.) - solist Boljšog teatra, legendarni operni pjevač, tenor. Pjevao je arije Lenskog u Evgeniju Onjeginu, jurodivog u Borisu Godunovu, Berendeja u Snjeguljici. Sve zajedno više od 50 klasičnih dionica.

Marc Chagall – Utrkivanje s katastrofama
Veliki Chagall je židovski, francuski, američki umjetnik. No i ruski, budući da se rodio na teritoriju Ruskog Carstva.

Imao je čudno prezime koje odmah privlači na sebe pozornost. Stvar je u tome da je djed Petrova-Vodkina bio postolar. I kao svi postolari u to vrijeme bio je čovjek koji je jako puno pio. Postoji čak fraza: pijan kao postolar. Toliko je pio da su mu u gradu nadjenuli prezime Vodkin. Otud mu i to dvojno prezime.

Grad Hvalinsk, gdje se to sve odvijalo, nalazi se na rijeci Volgi. Jednom je Kuzma otplivao do sredine rijeke i početo se utapati. Na svu sreću primijetio ga je s obale brodar te izvukao. A za nedjelju dana taj isti brodar se utopio. Tad je Kuzma uzeo dio lima, naslikao na njemu čamac, ljudske glave koje vire iz vode, te nebo. A dole je napisao: „Zauvijek ćemo te pamtiti!“. Tako je postao umjetnik.  

Nakon što je završio školovanje Petrov-Vodkin otišao je u inozemstvo, gdje je iskusio najnevjerojatnije avanture. Recimo, tvrdio je da su ga u pustinji Sahari napali nomadi. Opalio je iz pištolja u zrak i pritom zviždao iz očaja. Beduini su mu potom dali nadimak Zviždač i svima u pustinji rekli da ga se ne smije dirati, da je to jako opasno. Moguće je da je sve to izmislio. No izmislio je lijepo. A, evo, još jedne priče, također iz njegovih putešestvija. U Rimu su ga opljačkali banditi. Potom je ispričao: „Osvijestio sam se ispod zemlje, sa čepom u ustima. Vidim trojicu. Mislim si: ako to nisu vragovi, onda mora da su razbojnici. U džepu nisam imao novčanik“. Ispostavilo se da je umjetnik potreban banditima da imitira platna velikih majstora, gotovo samog Leonarda da Vincija.   

Petrov-Vodkin našao je prilično kasno svoj vlastiti originalni stil. Odjednom mu je palo na pamet da može slikati samo u trima bojama: crvenom, žutom, plavom. Tako je nastao poznati spektar boja Petrova-Vodkina, njegov zaštitni znak. Tim trobojnim spektrom naslikao je najpoznatije svoje djelo – Kupanje crvenog konja. To je izvanredna slika. Uznemirujuća, moćna, tajanstvena. Čini se da u njoj nema ništa posebno: dječak i konj. No kakva magija dolazi od tih figura!

No ta se magija nije odmah pojavila. Slika je isprva bila realistična. Seljački pastuh je poslužio kao model, a njegov nećak za figuru dečka. Kad je slika bila već gotova, Petrov-Vodkin slučajno je otišao na izložbu drevnoruske ikone. I bio je toliko ganut, toliko su ga duboko dirnule ikone da je odlučio ponovno naslikati Crvenog konja u duhu ikonografije.

Slika je u isti tren dobila drugi smisao. Simbolički, čak proročki. Pa crvena boja je boja revolucije. A kad se dogodila oktobarska revolucija, Petrov-Vodkin je, diveći se samom sebi, rekao: „Dakle, jasno je što sam imao u vidu!“.   

Nikad nije bio blizak politici. Nije pripadao ni jednoj stranci, rekao je kad su ga upitali da se izjasni politički: „Nemojte me u to miješati, tamo bi i sam vrag nogu slomio!“.  

Ipak je prihvatio revoluciju. Čak je surađivao s boljševicima. Predavao je na Umjetničkoj akademiji, inscenirao kazališne komade, slikao. U revoluciji je vidio grandioznu stvar, vraški ga je zanimala. Iako je savršeno znao da je to krvava stvar. Nije imao nikakvih pretenzija prema novoj vlasti. Doduše, skoro su ga jednom strijeljali zbog sumnji da je sudjelovao u ustanku lijevih esera (naziv za pokušaj obaranja boljševičkog režima u Sovjetskoj rusiji od strane lijevih esera, koji se dogodio u Moskvi, 6. lipnja 1918., op. red.). Ali hvala bogu, čitava stvar je završila samo dvodnevnim zatvorom. Zajedno s Petrovom-Vodkinom u zatvoru je zbog iste stvari sjedio i pjesnik Aleksandar Blok. Pustili su ih zajedno. Vodkin je bio čovjek klasno blizak boljševicima. Postolarov sin. I, osim toga, autor slike „o diktaturi proletarijata“. Tako su boljševici shvaćali Kupanje crvenog konja. Ako je crvena boja, dakle, radi se o našem, proleterskom.