Isadora Duncan: ples s Rusima

Izvor: Natalija Mihajlenko

Gledajući Isadoru, ni najvećem maštaocu ne bi palo na pamet da je plesačica. To je bilo prilično punašna žena, uopće nije imala konstituciju balerine. Na vrhovima prstiju nije mogla stajati. Ali zato je njezina gracioznost pokreta bila kao da je „skinuta“ s antičkih bareljefa. To nije slučajno. Isadora je pedantno proučavala grčke i talijanske plesove. Bila je do apsurdnosti ovisna o Grčkoj. No zamislite: Europa, kraj devetnaestog stoljeća. Usiljene gospođe i gospoda u cilindrima klanjaju se jedni drugima na udaljenosti od 50 metara. Kad je doputovala u Grčku te se prošetala po Atenskim ulicama, skoro su je odveli u policiju.

Više iz ove rubrike:

Vitez apstrakcije Kandinski, žrtva dva režima – sovjetskog i nacističkog Vasilij Kandinski (1866.-1944.) jedan je od najpoznatijih ruskih slikara, utemeljitelj apstraktne umjetnosti. Kad govore o apstraktnoj umjetnosti, prije svega spominju njega i njegove kompozicije sa šarenim platnima i geometrijskim figurama.

Slikar Vrubelj: visoka cijena demonizma Slikar Mihail Vrubelj (1856.-1910.), autor remek djela Oboreni vrag i Princeza Labud, jedna je od najtragičnijih osoba u ruskom slikarstvu.

Ivan Kozlovski: čovjek koji je odbio pjevati Staljinu Ivan Kozlovski (1900.-1993.) - solist Boljšog teatra, legendarni operni pjevač, tenor. Pjevao je arije Lenskog u Evgeniju Onjeginu, jurodivog u Borisu Godunovu, Berendeja u Snjeguljici. Sve zajedno više od 50 klasičnih dionica.

Marc Chagall – Utrkivanje s katastrofama Veliki Chagall je židovski, francuski, američki umjetnik. No i ruski, budući da se rodio na teritoriju Ruskog Carstva.

Nisu je samo pozivali u kazalište, nego i na mondene prijeme. Isadori je donijelo slavu to što je javno nastupala obnažena. Za nju je to bio simbol oslobođenja od konvencija. Odbaciti sa sebe odjeću, povratak prirodnom stanju... No malo tko je shvaćao tu koncepciju. Većina je bila uvjerena da se pred njima odvija striptiz. Zanimljivo je da je njezina najpoznatija sljedbenica bila legendarna  špijunka Mata Hari. Ona je zapravo postala plesačica pod utiskom plesnih točaka Isadore Duncan. Naravno, plesala je gola. Kad se nije bavila špijunažom, imitirala je malajske i indijske plesove. No sa sadašnjeg gledišta, to je bio striptiz u čistom svojem obliku.

Ne može se reći da je Isadora svjesno htjela šokirati. Jednostavno prožimale su je emocije. Duhovno i tjelesno u gledateljevoj svijesti tog vremena bili su strogo odvojeni. Umjetnost je bila umjetnost, a seks je bio seks. No u Isadorinoj svijesti oni su bili nerazdvojivi.

Karakteristična je njezina veza sa Stanislavskim. Ushićena njegovim komadima, došla je nakon predstave iza pozornice i rekla da želi gola plesati Konstantinu Sergejeviču. Stranislavski je bio ravnodušan. „To je vjerojatno vrlo zanimljivo“, rekao je. „Svakako ću pogledati“, i dodao: „zajedno sa suprugom Mašenjkom!“

Stanislavski nije bio, za razliku od nje, čovjek ekstremnih, nepromišljenih odluka. I kulturna tradicija, koja je stajala iza njega, bila je prilično uravnotežena, odmjerena, trezvena. Čitava ta priča, koja je mogla povući za sobom dramu događaja, završila je samo kao anegdota. 

Isadoru je prava drama čekala nešto kasnije, već nakon revolucije, kad je u Moskvi otvorila školu suvremenog plesa te počela nastupati u predstavama. Tijekom jedne od njih upoznala se i sa Sergejem Jesenjinom. Isadora je plesala Internacionalu. Teško je zamisliti kako su radnici na to reagirali. Vjerojatno su bili jako začuđeni. Pa kako i ne bi: polugola mlada žena skače po sceni, mašući crvenim šalom. Što je to moglo značiti? No te večeri bio je čovjek koji je reagirao upravo onako kako je i potrebno. Pjesnik Sergej Jesenjin odmah je znao da mora nešto napraviti. Nešto jako upečatljivo, izražajno. Glasno je opsovao, rekavši svima: „Marš napolje!“ te otplesao pred Isadorom nekakav divlji, ružni, ali vrlo strasni ples. Potom je pao na koljena. Isadora ga je pogladila po kosi i rekla: „Anđelu!“. Pogledala ga je u oči i rekla: „Vraže!“. Tako su započeli svoju ljubav.

Pravo je pitanje kako su se sporazumijevali. Ona gotovo da nije znala ni riječ ruskog. On, pak, engleskog. Nema sumnje da nije znala njegove stihove. Ali Jesenjin, baš kao i sama Isadora, nije odvajao život od poezije. Poezija je bila njegov život onako kao što je njezin život bio ples.

Nakon svadbe uzeo je dvojno prezime: Duncan-Jesenjin. U obiteljskom krugu zvao je Isadoru Dunjkom, a ona Jesenjina Sergejem Aleksandrovičem, dakle, s izrazitim poštovanjem. Sve je išlo kao po loju. Čak su nastupali zajedno. Ona je plesala, a on recitirao.

Potom ga je Isadora odvela u Europu, Ameriku, veliki svijet. Tamo nitko nije znao Jesenjina koji se zbog toga neugodno osjećao. Počeo je piti. Isadorinu odjeću dijelio je siromašnima, pravio skandale u restoranima. Kad su novine pisale da je došla velika Isadora sa svojim mladim mužem, Jesenjin je bio toliko ljut da ju je gađao cipelom. Kad više nije mogla izdržati njegovo izgredništvo, Isadora je sama otputovala u Pariz: „Tornjaj se, stara vještico!“, rekao je Jesenjin. Za nekoliko tjedana poslao joj je telegram: „Volim drugu, oženjen sam i sretan“. Naravno, nije bio sretan. To je bila laž. Osobni život nije mu se poklopio kako spada. Jesenjin je sve više pio, razgovarao sa Crnim čovjekom, đavolom koji je živio u njegovoj uobrazilji, i postajao sve luđi.

Nakon razlaza uskoro je izvršio samoubojstvo. Život koji je vodio nije mogao završiti nikako drugačije. Samo tragično. To su svi znali.

Isadora je nakon njega živjela još dvije godine. Posljednji svoj ples otplesala je u Nici. Sjela je u automobil, obmotavši oko vrata svoj poznati crveni šal. Onaj isti u kojem plesala pred Jesenjinom. Rekla je: „Zbogom prijatelji, idem prema slavi!“. Automobil je krenuo, šal je zapeo u žbicama kotača i ugušio je. Ako se može vjerovati Isadorinoj tvrdi da je počela plesati još u majčinoj utrobi, onda možemo reći da je plesala čitav život. Od početka do kraja.