Supruge velikih pisaca: zajedno u ljubavi, stvaralaštvu i smrti

Sofija Tolstoj

Brak Sofije Bers i grofa Lava Tolstoja trajao je 48 godina i, dok je bio skladan, pomogao mu je da stvori remek-djela „Rat i mir“ i „Anna Karenjina“. Vjenčali su se kada je Tolstoj odlučio napustiti svoje navike iz mladosti. Slavni pisac, branitelj opkoljenog Sevastopolja, volio je piće, kocku i žene. Sve ovo priznao je Sofiji, uz obećanje: „Neću u našem selu biti ni s jednom ženom, možda samo u rijetkim prilikama, koje neću ni tražiti, ali ni sprečavati“. Zaista duhovito!

Sofija je bila iznenađena neimaštinom koju je zatekla na Tolstojevom imanju Jasna Poljana. Grof nije imao posteljinu, a posuđe je bilo staro i oštećeno. Osim uloge supruge i majke, Sofija je preuzela i obavezu upravljanja ovim seoskim posjedom. Ipak, najviše ju je radovalo što je voljenom suprugu mogla pomagati u stvaralačkom radu.

Nije bila samo domaćica, nego je za svog muža radila kao tajnica i agent, čak je i prepisivala njegove rukopise. Sedam puta je prepisala cijeli „Rat i mir“, a osim toga bavila se i promocijom Tolstojevih romana, za što je čak jednom potražila savjet i od udovice Dostojevskog. „Nikada prije nisam osjećao takvu intelektualnu i moralnu snagu, slobodu i sposobnost za stvaranje“ - pisao je Tolstoj u sretnim vremenima svog bračnog života.

Najteži period braka nastao je kada je Tolstoj pred kraju života počeo razvijati vlastito filozofsko učenje. Još uvijek je supruzi pisao duga pisma puna ljubavi, iako je već odbacivao sustav vrijednosti obiteljskog života i vlasništva. „Ne znam u čemu smo se razišli, ali nisam imala snage slijediti njegovo učenje“, pisala je Sofija. Na kraju, u nastupu depresije, Tolstoj je odlutao sa svog imanja. Sofija ga je pronašla na maloj željezničkoj stanici gdje je ležao na samrti i ubrzo preminuo. Odlučnost da završi objavljivanje sabranih Tolstojevih djela pomoglo je Sofiji da se bori s boli gubitka. „Nadam se da će ljudi biti blagi kada budu sudili o onoj koja je možda bila preslaba da bude supruga genija i istinski velikog čovjeka“, pisala je ona.

Anna Dostojevski

Anna Dostojevski napisala je dvije biografske knjige o svom mužu – „Dnevnik Anne Dostojevski“ (1867.) i „Uspomene Anne Dostojevski“. Izvor: RIA Novosti

Svega mjesec dana nakon prvog susreta Dostojevski je zaprosio 20-ogodišnju Annu Snitkinu, koja je radila kao njegova stenografkinja. Ovo je bio naporan mjesec - kako bi ispunio ugovor s izdavačem, Anna mu je pomogla da za 25 dana završi roman „Kockar“ i tako zadrži prava na sva svoja djela, koja bi inače pripala njegovom pohlepnom izdavaču. „Zaista sam suosjećala s Dostojevskim, koji je preživio pravi pakao u izgnanstvu. Sanjala sam o tome da pomažem čovjeku čije sam romane toliko voljela“, pisala je Anna u svojim memoarima. U njoj je 45-ogodišnji pisac, već lišen svih životnih iluzija, pronašao ženu potpuno posvećenu njemu i njegovom radu.

Poput mnogih svojih likova i Dostojevski je bio strastveni kockar. Pošto se oženio, morao je s obitelji pobjeći iz Rusije, jer su ga zajmodavci tražili zbog dugova. No, i u Europi je nastavio kockati, pa je povremeno morao u zalog davati čak i haljine i nakit svoje supruge. Anna je smatrala da je njegova kockarska strast bolest, a ne porok. Jednom prilikom dala mu je i posljednji novac koji su imali, iako su u to vrijeme upravo dobili kćer. Iskrenost ovog postupka razoružala je Dostojevskog - shvatio je da je Anna kao osoba „snažnija i dublja nego što je mislio”. Novac je prokockao, ali je supruzi obećao dvije stvari: nikada više neće kockati i učinit će je sretnom ženom. Oba obećanja je ispunio.

Dostojevski je svoje najznačajnije romane napisao uz pomoć Anne, svoje srodne duše, koja mu je pomagala radeći kao tajnica. Kada bi joj diktirao tekst, nije mogla ostati ravnodušna prema sudbini književnih likova, čak je ponekad i plakala. Tijekom posljednjih godina piščevog života najzad su uspjeli savladati novčane probleme, najvećim dijelom zahvaljujući Anni koja je preuzela vođenje obiteljskih financija. Njegova smrt nije ugasila ljubav koju je gajila prema Dostojevskom. Potpuno se posvetila objavljivanju njegovih djela i održavanju piščevog muzeja. Nikada se nije preudala, govoreći s ironijom: „Za koga bih se mogla udati poslije Dostojevskog? Možda za Tolstoja?“

Vera Nabokov

Nakon Nabokovljeve smrti Vera je sjedila po šest sati dnevno za pisaćim strojem prevodeći njegove romane. Izvor: Getty Images / Fotobank

Vera Slonim udala se 1925. u Berlinu za Vladimira Nabokova, pisca koji je obećavao i čija poezija je već tada bila veoma cijenjena. Kći židovskog odvjetnika i sin poznatog ruskog političara prebjegli su iz SSSR-a najprije u Njemačku, potom u Francusku a zatim u SAD. Njihov brak bio je toliko skladan, da je to iritiralo Nabokovljevu rodbinu - samo je Veri u potpunosti vjerovao, tako da je ona pisala izdavačima i odgovarala na pozive u njegovo ime. Čak su i dnevnike vodili u istoj knjizi.

Nabokovi su se u javnosti uvijek pojavljivali zajedno. Tijekom predavanja o ruskoj književnosti koja je držao na Sveučilištu Cornell, Vera je uvijek sjedila pored muža. Bili su do te mjere nerazdvojni, da su počele kružiti glasine da Vera nosi pištolj u torbici, odnosno da ima ulogu muževljevog tjelohranitelja. Prijatelji su pričali i da Vera piše umjesto njega, jer je uvijek sjedila za pisaćim strojem dok Nabokov nikada nije pisao za stolom. Radio je u kupaonici, u krevetu, na zadnjem sjedištu automobila. „Automobil je u Americi jedino mirno mjesto gdje nema propuha“, izjavio je Nabokov. Vera je bila i njegov vozač, često ga je vozila duboko u šumu i tamo ga ostavljala da piše u samoći.

„Bez supruge ne ​​bih napisao ni jednu knjigu“, govorio je Nabokov. Činjenica je da „Lolita“ možda nikada ne bi bila objavljena da nije bilo Vere koja je iz koša za otpatke često vadila bačene rukopise. Oboje su strasno voljeli šah i entomologiju. Jednom kad su bili na odmoru u Italiji, Nabokov je slučajno naišao na leptira rijetke vrste. Prema riječima svjedoka, nije potrčao za leptirom, nego je prvo pohitao pozvati suprugu kako bi ga mogla gledati dok mrežom hvata ovog rijetkog insekta.

U pismima prijateljima Vera se žalila kako je vrlo teško nagovoriti Vladimira da napravi pauzu u radu. No, poslije njegove smrti ona je činila isto to - u osamdesetoj godini života i do 6 sati dnevno provodila je za pisaćim strojem, prevodeći njegove romane i redigirajući prijevode. Dok je predavao na Cornellu svakako nije nosila pištolj. Bila je cijelo vrijeme uz njega, jer je samo njoj Vladimir mogao slobodno i nadahnuto govoriti o ruskoj književnosti. Njezino prisustvo time je slušateljima davalo priliku da budu svjedoci piščevih izvanrednih predavanja.