Marc Chagall – Utrkivanje s katastrofama

Veliki Chagall je židovski, francuski, američki umjetnik. No i ruski, budući da se rodio na teritoriju Ruskog Carstva.


Izvor: Natalija Mihajlenko

Marc Chagall - Vrijeme je rijeka bez obala (1930. - 1939.)

Jedna od najpoznatijih slika Marca Chagalla (1887.-1985). naziva se zamršeno: Vrijeme – rijeka bez obala. Radnja slike je nadrealistična. Po rijeci plutaju satovi s klatnima. Na satovima sjedi ogromna riba s krilima i zamišljeno svira na violini. Metafora je neobično točna. Chagall je i sam proživio čitav svoj život kao ta riba. Imao je nevjerojatni osjećaj za vrijeme. Čim bi se pojavila opasnost, odmah bi nestao. Taj fenomenalni osjećaj spasio ga je od pogroma Židova, Staljinovih čistki i fašističkih koncentracijskih logora. Njegov životni vijek trajao je gotovo sto godina. Čitavo jedno stoljeće, puno ratova, surovosti, krvi.  

Kataklizme su ga pratile od rođenja. Na svijet je došao, kad je u gradu buknuo požar. Svijet je dočekao dijete vatrom. Zapalili su se na tržnici štandovi. Plamen je prešao na susjedne kuće. Za sat vremena gorjela je čitava četvrt. Majka je, spašavajući sina, nosila kolijevku po ulicama u potrazi za sigurnim mjestom. „Možda zbog toga“, govorio je Chagall, „neprestano sam uznemiren te osjećam potrebu za selidbama“.

Više iz ove rubrike:

Knez Kropotkin, otac ruskog anarhizma
Otac ruskog anarhizma knez Petr Kropotkin (1842.-1921.) maštao je o svijetu bez nasilja i državne vlasti. Shvaćao je društvo kao dobrovoljno suradništvo slobodnih ljudi. Danas njegove ideje nisu ništa manje aktualne nego u 19. stoljeću.

Vitez apstrakcije Kandinski, žrtva dva režima – sovjetskog i nacističkog
Vasilij Kandinski (1866.-1944.) jedan je od najpoznatijih ruskih slikara, utemeljitelj apstraktne umjetnosti. Kad govore o apstraktnoj umjetnosti, prije svega spominju njega i njegove kompozicije sa šarenim platnima i geometrijskim figurama.

Drugi put prst sudbine mu se pojavio u liku poznatog umjetnika-suprematista Kazimira Maljeviča. Nakon revolucije Chagalla su imenovali za komesara Vitebska za umjetnost. Vodio je vitebsku umjetničku školu i organizirao revolucionarne praznike. Na toj dužnosti Chagall se pokazao u punoj mjeri. Organizirao je nadrealistični revolucionarni praznik. Građani u šeširima sa širokim obodima, s mašnama na našivcima, nosili su plakate: „Neka živi revolucija riječi i zvukova!“. Neke gospođe marširale su na pardi na štakama. Na njegovu naredbu kuće su obojali u narančastu boju s plavim pravokutnicima. A nad zgradom gradskog vijeća vijorila se zastava s prikazom čovjeka na zelenom konju i natpisom: „Chagall – Vitebsku“. 

I sve bi bilo u redu da Maljevič, autor poznatog Crnog kvadrata, nije uvjerio boljševičku vlast da Chagall nije dovoljno revolucionaran. Slika ljude, a istinska revolucionarna umjetnost mora biti bespredmetna, apstraktna.

Naravno, nije se radilo o apstraktnoj umjetnosti. Maljevič je jednostavno želio biti komesar te je istisnuo konkurenta. Chagall je morao otići. A za nekoliko godina u Pariz su počele stizati vijesti iz Rusije da se vlast razračunava s umjetnicima, pjesnicima, redateljima. Nije bilo sumnje da je i njega čekala takva sudbina da je ostao u Rusiji.

Ali ni Francuska nije bila najsigurnije mjesto za čovjeka poput njega. Započeo je Drugi svjetski rat, a u Parizu je bio sve do samog dolaska njemačke vojske. Jedva je uspio napustiti Pariz. Nije teško zamisliti kako bi židovski umjetnik prošao tijekom nacističke okupacije francuskog glavnog grada. Još su 1933. hitlerove pristaše zapalile njegove radove zajedno s ostalom „deformirajućom umjetnošću“.


Marc Chagall - Iznad grada (1914. - 1918.)

Chagall je u posljednji tren otputovao u New York. Iako se tu mogao nastaniti, nastavio je lutati do kraja svojeg života. Još mu je u djetinjstvu ciganka predskazala da će umrijeti u letu. Ciganka je pogriješila. Chagall je umro u svojoj postelji, ali je živio „u letu“, kao likovi na njegovim slikama. Na Chagallovim platnima lete svi: zaljubljenici, lokalni Židovi, pa čak i ribe. Lete te sviraju na violini.