Vitez apstrakcije Kandinski, žrtva dva režima – sovjetskog i nacističkog

Slikarstvom se počeo baviti slučajno i prilično kasno, tek u svojim tridesetim godinama. Do tridesetih Kandinski je bio pravnik, i to vrlo uspješan. Pozivali su ga da održi predavanje iz prava na najprestižnija sveučilišta. I odjednom, u tren oka, promijenio je svoj život. Za to su postojala dva razloga. Kao prvo, otišao je na izložbu impresionista i vidio tamo sliku Stog sijena Édouarda Maneta koja ga je duboko dirnula. Drugi razlog bila je Wagnerova opera Lohengrin koja je igrala tad u Boljšom teatru. Ta dva događaja bila su dovoljna da Kandinski promijeni svoju sudbinu. Odlučno je napustio svoju profesuru na pravu i otišao u München baviti se slikarstvom. 

Više iz ove rubrike:

Kako je Mendeljejev letio balonom

Slikar Vrubelj: visoka cijena demonizma

Ivan Kozlovski: čovjek koji je odbio pjevati Staljinu

Knez Kropotkin, otac ruskog anarhizma

Priča s Kandinskim podsjeća na priču s Paulom Gauguinom. Ni Gauguin se isprva nije bavio slikarstvom. Bio je vrlo uspješan broker na burzi. A potom je odjednom prestao odlaziti na posao, napustio je obitelj i počeo slikati. Očito je slikarstvo toliko privlačna umjetnost da je umjetnik radi nje spreman žrtvovati mnoge stvari. Karijeru, situairani život, obiteljsku sreću. 

Teško je govoriti o slikarskom umijeću Kandinskog. Čak je pejzaže slikao tako da je bilo teško shvatiti što je na njima naslikano. Šarena platna su se slijevala, prelijevala. Isprva se čini da je prikazano drvo. A potom se ispostavi da se radi o banderi. Ponekad sve to izgleda poput dječjeg crteža.

Naravno, tu se ne radi više samo o likovnoj umjetnosti, ona nište ne prikazuje. Šaroliki kaos očarava, izaziva masu asocijacija i osjećaja. Efekt, koji proizvodi slikarstvo Kandinskog, sličan je muzici. Njegove slike su jako muzikalne. Nije bez razloga bio violončelist, i to vrlo talentiran. Čak je jedno vrijeme nastupao na koncertima.

Ipak Kandinski se nije proslavio svojim platnima, već time da je otkrio apstraktnu umjetnost i postao njegov teoretičar. To se dogodilo slučajno. Kad se vratio jednom navečer kući, vidio je nešto što ga je dirnulo svojom kombinacijom boja. Ispostavilo se da je to bila njegova vlastita slika. Stajala je krivo, kroz prozor je na nju padala svjetlost od ulične svjetiljke. Siluete su nestale, razmazale se. Ostao je samo apstraktni utisak nečeg sjajnog, neobičnog. Otad Kandinski nije više slikao figurativne slike. Samo apstrakciju.

Nisu kupovali njegove slike. Većina kritičara je govorila da je to samo besmisleno drljanje. Kandinski nije imao od čega živjeti. I odlučio se vratiti u Rusiju. Pokušao je surađivati s boljševicima. Radio je u Narodnom komitetu za prosvjetu, predavao je. Ali to nije dugo trajalo. Boljševici su prilično brzo objavili da je apstraktna umjetnost dekadencija, a Kandinskom su prilijepili etiketu „pomagača buržoazije“. Slike su uklonili iz svih sovjetskih muzeja. To je bilo jako čudno, zato što je u njima teško naći nešto buržoazijsko ili antiburžoazijsko. Kako šareno platno može biti buržoazijsko? 

Shvativši da u svojoj domovini nije potreban, Kandinski je ponovno otputovao u Njemačku. No i tamo se morao suočiti s politikom. Škola u kojoj je predavao zatvorena je pod pritiskom nacista. A kad je Hitler došao na vlast, na slike Kandinskog gledali su kao na izopačenu umjetnost. Neke su čak uništili.

Iz Njemačke je otputovao u Francusku, gdje je živio do kraja života. I tamo je živio u siromaštvu, čak nije imao novaca ni da kupi platna. Zbog toga je većina njegovih radova iz francuskog razdoblja naslikana na jako malenom platnu. Čak nije imao uvijek ni ulja. Ponekad je jednostavno slikao gvašom na kartonu. I to nije bila, naravno, njegova umjetnička zamisao, već jednostavno nije imao novaca za platna i boje.

Razumljivo je zašto njegovo slikarstvo nisu voljeli u totalitarističkim državama. Ona daje suviše veliki prostor imaginaciji, suviše veliku slobodu. A to se nijednom diktatoru ne sviđa – ni proletarskom, ni nacističkom.