Stručnjaci se slažu da danas upravo Rusija diktira krznenu modu. Izvor: AP
Bunda odavno nije samo izvor topline, nego i dio kulture koji ima svoje stilske i socijalne posebnosti i bogatu povijest.
U Rusiji je gornja krznena odjeća bila obavezan dio garderobe. Najviše je bio rasprostranjen kožuh (opaklija), dugi ogrtač od 9 štavljenih ovčjih koža s niskim ovratnikom koji se mogao podići i tako je čuvao toplinu. Nosile su se i takozvane „dohe“, tj. bunde od ždrijebeće ili teleće kože s krznom s vanjske strane, a i „tulup“, udoban dugi kaput od zečje ili ovčje kože s velikim krznenim ovratnicima. Krzno je oduvijek bilo skupo (često je služilo i kao valuta prilikom plaćanja skupocjene robe) i zbog toga su siromašne obitelji imale samo jedan „tulup“ koji se prenosio s koljena na koljeno.
Boris Kustodijev: Susret na uglu
(1920.). Izvor: RIA Novosti
Situacija je bila daleko bolja kod bogatijih žitelja srednjovjekovne Rusije. Knezovi i boljari su nosili bunde bez kopčanja, sa skutovima koji se šire prema dnu, s dugim, širokim rukavima i niskim ovratnicima. Bilo je moderno takvu bundu izvana ukrašavati dragocjenim tkaninama, brokatom, satenom, ili baršunom, i na kopčama postavljati gajtane. Bogataši su ponekad imali mnoštvo raskošnih bundi od samurovine, ali i od obične ili polarne lisice. Ponekad su oblačili po nekoliko bundi istovremeno. Od 15. do 17. stoljeća bunde su ukrašavane zlatnim vezom i dragim kamenjem. Vlasnici su ih nosili čak i preko ljeta da tako pokažu svoj status. Znalo se dogoditi da tkogod obuče bundu i u kući, na primjer kada dočekuje goste, opet s istim ciljem.
![]() |
S raspadom SSSR-a bunda opet postaje
aktualna kao sredstvo dokazivanja statusa, kao simbol novog
buržoaskog imidža ili način isticanja ženstvenosti. Izvor:
ITAR-TASS |
Vladari su po pravilu imali veliki broj odjevnih predmeta od krzna, za svaku priliku: za krunidbu, za lov, prijem ili pir. Car je ovisno od situacije uvijek oblačio nešto od krzna i s ukrasima od dragog kamenja. To je mogla biti legendarna Kapa Monomaha za krunidbu ili imperatorska bunda od hermelina. Bunde su, dakle, bile atribut dvorske etikete.
Kroj bunde se mijenjao zajedno s oblikom vladavine. Reformator Petar Veliki bio je nepomirljivi protivnik svega suvišnog, tako da su i bunde u njegovo vrijeme ostale bez pretjerano dugih rukava i skutova. Zapadnoeuropska moda, koja se proširila u 18. stoljeću, dovela je do toga da su tradicionalne ruske bunde nosili još samo siromašni stanovnici gradova, kozaci i seljaci.
Ipak, zimi su i najzagriženiji pristalice nove mode oblačili ovaj spasonosni dio garderobe. Bilo je različitih krojeva. Postale su popularne dvoredne bunde s ravnim leđima i skutovima, dugim ravnim rukavima i niskim ovratnicima. U 19. stoljeću su ušle u uporabu bunde strukiranog kroja. One su krojene uglavnom iz jednog dijela i obavezno s bočnim umecima. Neovisno od kroja preklapale su se zdesna nalijevo i zakopčavala kopčama ili dugmima. Dužina bundi je mogla varirati od vrlo dugih do relativno kratkih. Uglavnom su ženske bunde bile kraće. Muške i ženske bunde su se razlikovale samo po veličini.
Povjesničari tvrde da su „u posljednjoj četvrtini 19. i početkom 20. stoljeća u mnogim selima Rusije postale popularne bunde porubljene u struku, duž leđa ili sa svih strana, i s naborima oko struka“.
U sovjetsko vrijeme prostranstva Rusije nisu bila ništa manje bogata krznom. Naprotiv, otvorena su krupna poduzeća u kojima su životinje s dragocjenim krznom gajene izvan prirodnog staništa. Ručnu izradu su zamijenile tvornice kože i krzna gdje su modeli pravljeni u ograničenom broju. Jedna od najvećih takvih tvornica nalazila se u gradu Čita (na ruskom Dalekom istoku) i radila je uglavnom za vojsku, kojoj je regularno isporučivala na tisuće primjeraka ovčjih „tulupa“, kapa i rukavica. Za vrijeme rata 1941-1945. tvornica je radila u sve tri smjene svim danima osim nedjeljom, kada se radilo samo osam sati. Ruski „tulup“ doprinijeo je pobjedi koliko i vojna tehnika.
Tržišna ekonomija omogućila je
ruskoj bundi veliki prodor. Izvor: RIA Novosti
Osim zimske vojne uniforme tvornica u Čiti je proizvodila i dječje bundice od cigajske ovce, ali i nekoliko modela ženskih i muških bundi. Njihova kvaliteta je bila izvanredna. Neki primjerci iz 1970-ih čak i danas vjerno služe svojim vlasnicima i samo po kroju se može prepoznati koliko su stari. Istina, sami stanovnici Čite teško su ih mogli nabaviti, kao, uostalom, i svi obični građani. Skupocjene moderne i elegantne bundice od astrahanskog janjeta mogle su sebi priuštiti samo žene visokih dužnosnika i političara. Ali i te bunde su bile crne ili sive i imale su uglavnom klasičan kroj.
S raspadom SSSR-a bunda opet postaje aktualna kao sredstvo za dokazivanje statusa, kao simbol novog buržoaskog imidža i načina isticanja ženstvenosti. Tržišna ekonomija omogućila je ruskoj bundi veliki prodor. Sada u zemlji postoji nekoliko krupnih tvornica s naprednim tehnologijama i modnim linijama.
Na gradskim ulicama mogu se sresti i dugi kaput-ogrtač od nerca, i kratka bunda od kunića, i otmjenija moderna varijanta tradicionalnog ovčjeg „tulupa“, i „pelerina“ od krzna činčile. Popularni su čak i kratki kaput od mekog astrahanskog krzna s tri četvrt rukavom koji nikada nije bio svojstven ruskom narodu. Tako nešto priliči možda samo dami u skupom automobilu, i to po mogućnosti u jesen i proljeće. Eksperti se slažu da danas upravo Rusija diktira krznenu modu. Zečiji „tulup“ je u međuvremenu prilično evoluirao i sada Rusija nije više jedina zemlja koju grije.
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu