Uloga vunenih tepiha u svjetskoj revoluciji

Ruski dizajneri obnovili su modu postavljanja tepiha na zidove, i čak izmislili duhovit naziv za njih: „Njegovo kraljevsko vunočanstvo“. Izvor: PhotoXPress

Ruski dizajneri obnovili su modu postavljanja tepiha na zidove, i čak izmislili duhovit naziv za njih: „Njegovo kraljevsko vunočanstvo“. Izvor: PhotoXPress

Mnogi stranci koji su posjetili neki ruski dom morali su se upitati: hodaju li Rusi po zidovima? Ako ne hodaju, zašto po njima postavljaju tepihe? Odgovora je mnogo, i u svakome ima djelić istine. „Ruski vjesnik“ predstavlja jedan od najneobičnijih običaja iz sovjetskog vremena čiji su tragovi i danas prisutni u mnogim stanovima u cijeloj Rusiji.

Tepisi su tijekom 1960-ih godina postali gotovo nezaobilazan element u sovjetskim stanovima, a za to je bilo mnogo razloga. Pokušat ćemo ih navesti redom.

U vrijeme najintenzivnije urbanizacije SSSR-a milijuni ljudi su napuštali svoje seoske kuće, spavaonice i barake i useljavali se u nove stanove u jeftinim zgradama građenim od betonskih panela. Takve zgrade bile su poznate kao „hruščovke“, jer su se gradile u vrijeme kada je predsjednik SSSR-a bio Nikita Hruščov. Ovi stanovi su zbog betonskih zidova zimi bili vrlo hladni i zato su ljudi počeli koristiti vunene tepihe kao toplinsku izolaciju, posebno u sjevernim područjima i na ruskom Dalekom istoku. „Nije nam bilo važno kako izgledaju“, kaže Sergej, bloger iz Sibira. „Kada je vani -40°C, a plamen šibice pored zida dnevne sobe počne se povijati prema dolje zbog djelovanja hladne zračne struje, svakako je bolje postaviti tepih nego se prehladiti tijekom noći.

Tepisi su pokazali još jednu osobinu: mogu biti lijep ukras, posebno oni koji su se pravili u južnim sovjetskim republikama - Tadžikistanu, Turkmenistanu i Kazahstanu.

Zidovi „hruščovki“ nisu bili samo hladni, već i tanki - toliko tanki da je ponekad bilo teško zaspati ako netko u kuhinji gleda televizor, a da ne govorimo o susjedima koji se svađaju i njihovoj djeci koja vrište. Dakle, tepisi su imali i ulogu zvučnog izolatora.

No, tepisi su pokazali još jednu osobinu: mogu biti lijep ukras, posebno oni koji su se pravili u južnim sovjetskim republikama - Tadžikistanu, Turkmenistanu i Kazahstanu. Iznuđeni običaj tako se poklopio sa starom aristokratskom tradicijom porijeklom s Istoka: ukrašavanjem doma skupocjenim tepisima.

Tepisi su u srednjovjekovnu Europu stigli iz islamskih zemalja Srednjeg istoka kao oblik dekoracija. U Perziji (drevnom Iranu) zidni tepisi su imali veliku vrijednost zbog složenog načina izrade, a ostali su simbol visokog društvenog statusa i u Europi gdje su se pojavili u 16. stoljeću. Isto važi i za Rusiju, čiji su carevi često dobivali skupocjene tepihe od veleposlanika zemalja Istoka. Zidovi, pod i strop spavaće sobe cara Alekseja Mihajloviča u 17. stoljeću bili su ukrašeni veličanstvenim tepisima i tapiserijama. Ovaj trend prihvatilo je i plemstvo, a to se nastavilo i tijekom narednog stoljeća, kada je Petar Veliki osnovao carsku tapiserijsku radionicu za izradu goblena koji će ukrašavati njegove odaje. U 19. stoljeću tepihe su počeli nabavljati i dobrostojeći seljaci i građani koji su tako željeli pokazati da su bogati koliko i plemstvo.

„Kada je vani -40°C, a plamen šibice pored zida dnevne sobe počne se povijati prema dolje uslijed djelovanja hladne zračne struje, svakako je bolje postaviti tepih nego se prehladiti tijekom noći."

Sergej, bloger iz Sibira

Kako su tepisi uglavnom bili prilično skupi, obitelj koja ih je imala u sovjetsko vrijeme smatrala se dobrostojećom. Prosječna mjesečna plaća iznosila je od 120 do 150 rubalja, a cijena tepiha kretala se od 125 rubalja u 1961. do 300-500 rubalja tijekom 1970-ih. Ove cijene su vrijedile za modele izrađene u Sovjetskom Savezu, dok su kineski i vijetnamski bili izrazito skupi i njihova vrijednost dostizala je čak 1500 rubalja.

No, tepih nije bilo moguće kupiti tako da jednostavno odete do prodavaonice i odaberete model. U to vrijeme sovjetski građani morali su se držati propisane procedure za nabavku skupih i atraktivnih komada namještaja i predmeta za ukrašavanje stana. Postojale su posebne liste potencijalnih kupaca gdje su prednost imali oni koji su se ranije prijavili. Obično se na isporuku željenog tepiha čekalo dugo - i do godinu dana. A oni bogatiji kupovali su tepihe i za podove.

U SSSR-u tepisi su postali važan detalj svakodnevnog života, a dokaz za to je pojava određenog praznovjerja u vezi s njima. Naime, vjerovalo se da tepih ne treba zakivati ​​za zid jer to može izazvati svađu u obitelji. Ovo praznovjerje podsjeća na staro rusko vjerovanje da će se onaj tko prospe sol posvađati s osobom koja je to vidjela. Korijeni oba vjerovanja leže u činjenici da su i sol i tepisi bili vrlo skupi, tako da ne čudi mišljenje kako ih treba posebno čuvati, jer će u slučaju nastanka štete nužno doći do rasprave o krivnji. Ovdje treba napomenuti da su Rusi imali običaj tepihe zakivati na zid pomoću malih čavala ili vijaka.

Nadamo se da ste saznali nešto novo u vezi s ruskim tepisima. Na kraju ovog pregleda moramo spomenuti da su danas mladi ruski dizajneri, umjetnici i ekscentrici obnovili modu postavljanja tepiha na zidove, i da su čak izmislili duhovit naziv njih: „Njegovo kraljevsko vunočanstvo“. Stoga možda opet i nije loša ideja da na zid stana postavite tepih!