Ivan Kozlovski: čovjek koji je odbio pjevati Staljinu

Izvor: Natalija Mihajlenko

Popularnost Kozlovskog u 1940-im nije bila ništa manja nego današnjih pop i rock zvijezda. Obožavateljice Kozlovskog nazivale su se kozlovisticama. A poklonice stvaralaštva Lemeševa, drugog poznatog tenora, lemeševisticama. To su bile, u pravilu, djevojke iz siromašnih obitelji, iz komunalnih stanova. I bile su lude za opernim pjevačem. U njemu su vidjele ono najljepše što može postojati u životu. To je bila ljubav za čitav život.

Obožavateljice su dočekivale pjevače na ulici pored kuće, pokušavale upadati u njihove garderobe. Nisu propuštale nijedan koncert, nijednu predstavu. I s vremena na vrijeme raščišćavale svoje odnose. Čitava stvar nekad je završavala i tučom. Zbog „nepravilnog“ idola mogao si dobiti velike batine. A neke su čak izvršavale samoubojstvo zbog neuzvraćene ljubavi prema zvijezdi. Sve isto kao danas u velikom show-biznisu. Danas, kad pjevača više nema na svijetu, one kozlovistice i lemeševistice koje su još uvijek žive odlaze na Novodevičje groblje. 

Više iz ove rubrike:

Skladatelj Aleksandar Borodin: Kemičar koji je promijenio svoj život radi glazbe U životu Aleksandra Borodina znanost i glazba bile su neraskidivo povezane. Ostao je zapamćen kao autor jedne od najljepših ruskih opera „Knez Igor", ali i kao vrstan kemičar.

Kako je Mendeljejev letio balonom Dmitrij Ivanovič Mendeljejev (1834.-1907.) - veliki ruski kemičar, tvorac Periodnog sustava elemenata koji je proizveo u znanosti senzaciju usporedivu s otkrićem električnog svjetla. Nacionalna mitologija pripisuje mu i stvaranje votke.

Slikar Vrubelj: visoka cijena demonizma Slikar Mihail Vrubelj (1856.-1910.), autor remek djela Oboreni vrag i Princeza Labud, jedna je od najtragičnijih osoba u ruskom slikarstvu.

Netko je izračunao da je jačina glasa Kozlovskog bila do 150 decibela! A pritom je zvučao nevjerojatno nježno, meko i lijepo. Kad je Kozlovski pjevao, čula se svaka riječ. Imao je vrlo razgovijetnu dikciju, jasnu, kao stari glumci carskih kazališa. Ta je škola potom nestala iz opere. Sadašnji pjevači imaju jake glasove, ali često i kašu u grlu. A Kozlovski se nije osjećao samo kao pjevač, već kao i glumac u kazalištu. 

Svaku svoju dionicu igrao je onako kako se glumi u kazalištu. Ako je smatrao da radi izražajnosti treba pojedinu notu rastegnuti još dulje nego što piše u partituri, to je i napravio. I glazbenici su se morali uskladiti s njim. A u Fastu je jednom čak otplesao baletnu dionicu.

Bio je jako zatvoren čovjek. I ponašao se s velikim dostojanstvom. Bio je uvrijeđen na publiku, vlast. Nekoć je studirao u sjemeništu i jako je volio duhovne pjesme, božićne ukrajinske kolede. No  nisu mu dopuštali da ih izvede. A kad je ipak snimio ploču kolednih pjesama, uništili su objavljene primjerke. Ukrajinski KGB-ovci su ga ismijavali, gotovo da su cipelama drobili njegove ploče.

Ali to se dogodilo kasnije, u šezdesetim. A za vrijeme Staljina bio je dvorski pjevač. Jedne noći pozvali su ga u Kremlj na domjenak. Staljin je želio poslušati gruzijski narodni hit Suliko. Kozlovski je rekao da ne može pjevati, da ga boli grlo te da se boji da će izgubiti glas. „Dobro“, dobrodušno je odgovorio Staljin, „neka drug Kozlovski sačuva svoj glas. Neka sasluša kako ćemo Berija i ja otpjevati. Dođi, Lavrentije, da zapjevamo!“ Staljin i Berija ustali su jedno uz drugo i otpjevali Suliko za Kozlovskog. I to prilično dobro.  

Njegovo aristokratstvo se osjećalo u svemu. Gledajući Kozlovskog, sovjetski ljudi naučili su nositi frak. Kao svaka druga zvijezda, brinuo se o svojem zdravlju. Stalno je igrao tenis, odbojku. Do 75 skakao je na gimnastičkim obručima. Svake večeri išao je u Konzervatorij. Na jednom od naslonjača direktorske lože Velike dvorane bila je zalijepljena tablica: „Ovdje je slušao muziku veliki ruski pjevač Ivan Semenovič Kozlovski“. No opet ga je to uvrijedilo. Bio je zvijezda i osjećao se kao zvijezda. A govorili su mu: to se ne smije, to se ne smije. No postoji li za zvijezdu riječ „ne smije se“?