Orenburška marama od fine kozje dlake kao ruski simbol

Izvor: Lori / Legion Media

Izvor: Lori / Legion Media

Orenburška marama od fine kozje dlake je ruski simbol kao tulski medenjak, hohloma, tradicionalna ruska keramička proizvodnja ili vologodska čipka.

Povijest tkanja marame treba započeti od činjenice da upravo u Orenburškoj oblasti postoji jedinstvena vrsta koza s mekom i čvrstom dlakom. Lokalne koze već su se odavno prilagodile na surove zime s mećavama i niskim temperaturama. Debljina kozje dlake iznosi 17 mikrometara – to je 4 puta tanje od ljudske vlasi i 1,5 puta od debljine dlake angorske koze.


Povijest

Proizvodnja kozje dlake započela je otprilike prije 250 godina. Orenburški domaći proizvodi od fine kozje dlake već su sredinom XVIII. st. privukli pozornost istraživača i novih stanovnika kraja – Jaickih Kozaka koji su naselili taj grad-utvrdu. 

U ovisnosti o kompliciranosti tkanja i veličine, skupoća takve marame stoji od 100 do 1 500 eura. Marame koje su napravljene ručnim radom su samo u prirodnim bojama – bijeloj, tamno-smeđoj i sivoj.

Nove doseljenike začudila je prije svega sposobnost lokalnog stanovništva, Kalmika i Kozaka, da u odjeći, koja se na pogled čini vrlo laka, podnose najljuće hladnoće (u ovim krajevima zime su i do   - 40 celzijusa). Ispostavilo se da to mogu zahvaljujući upravo toj odjeći od svilenkaste dlake koja je dobivena od lokalnih koza. Kozaci su počeli razmjenjivati odjeću od fine kozje dlake sa stočarima za čaj i duhan. S vremenom Kozaci su promijenili i princip pletenja – umjesto „gluhog“ pletenja unijeli su elemente veza.    


Просмотреть увеличенную карту

U takvom obliku orenburške vunene marame i drugi proizvodi stekli su popularnost, koja je ranije bila zaista svjetska: marame su u inozemstvu prvi put predstavljene 1857. na međunarodnoj izložbi u Parizu. Ali priznanje su dobile tek na zalasku Ruskog Carstva krajem 19. st., kad su čak u Engleskoj počeli praviti proizvode s etiketom „Imitacija Orenburške marame“. Originalni proizvodi bili su sve samo ne jeftini.  

Pod utjecajem visokih cijena i sve veće potražnje, proizvodnja marama od kozje dlake krajem 19. st. počela se vrlo brzo razvijati: do 1910. broj ljudi angažiranih u tkalačkoj proizvodnji bio je veći od 20 tisuća.


Vrste marama

Fotogalerija:
Let iznad Urala: od sredine do kraja svijeta

Nema tako mnogo vrsta orenburških marama: obična (šal), čipka u obliku paučine (pautinka) ili palantin. Dvije posljednje vrste su tanki, vješto izrađeni proizvodi s kompliciranim uzorkom koje se ne koriste da bi se čovjek zagrijao, već kao ukras. Najbolji tkalci ovih proizvoda žive u selima Želtoe i Šišma. Bez obzira na veličinu (standardna veličina je 210x210 cm), pautinka se može lako položiti, recimo, u ljusku gušćeg jajeta ili provući kroz zaručnički prsten – upravo su tako prije sto godina provjeravali je li orenburška marama prava ili nije. Osnova takvih marama je svilena nit (2/3 vune i 1/3 svile). Potrebno je mjesec dana da se takav proizvod izradi ručno.

Marame se ne izrađuju uvijek ručno, u Orenburškoj oblasti ima nekoliko tvornica za proizvodnju marama. Proizvodi napravljeni strojem obično ne koštaju tako puno, ali su grublji i nemaju jedinstveni uzorak. 

Orenburške tkalje su autorice crteža istkanih na maramama. Uzorci su raznovrsni i, u pravilu, nose narodne nazive: jelčice, mačje šape, okrugla malina...