12 prizora Rusije naslikanih glazbom

Petar Čajkovski je u klavirskom ciklusu „Godišnja doba" glazbom naslikao beskrajna ruska prostranstva, seosku svakodnevnicu i peterburške gradske pejzaže 19. stoljeća. „Ruska riječ" slikom, riječima i zvukom predstavlja ovaj kaleidoskop ruskog života.
Nikolaj Kuznjecov (1850. − 1929.). Petar Iljič Čajkovski, 1893., Državna galerija „„Pavel Tretjakov“, Moskva

Godišnja doba“ Čajkovskog kompozitorov su svojevrsni glazbeni dnevnik u kojem su zabilježene životne epizode, susreti i slike prirode koje su ostavile poseban dojam na skladatelja. Kako se kasnije prisjećao njegov brat M. I. Čajkovski, „Petar Iljič volio je život kao rijetko tko <... > Svaki je dan za njega bio značajan i teško mu je bilo oprostiti se od proteklog dana. Rastužila bi ga i sama pomisao da od svega što je doživio neće ostati nikakav trag.“ Tim lirskim osjećajem kompozitora, njegovom ljubavlju prema životu i ushićenošću životom ispunjeno je jedno od glazbenih remek-djela Čajkovskog klavirski ciklus „Godišnja doba". Ciklus se sastoji od 12 karakterističnih motiva za klavir. Može se reći da je to enciklopedija ruskoga seoskog života 19. stoljeća, kao i peterburškoga gradskog krajolika toga doba. Čajkovski je tim motivima dočarao i beskrajna ruska prostranstva, i seosku svakodnevnicu, i peterburške gradske pejzaže, i male scene iz kućnih glazbenih aktivnosti ljudi u Rusiji onoga vremena.

Svih 12 komada Čajkovskog objavljeno je u časopisu „Nuvellist“, počevši od 1876. godine. Časopis je izlazio svakog prvog u mjesecu. Komadi Čajkovskog bili su na prvom mjestu u svim brojevima osim rujanskog.

Nije sačuvan podatak o prvome javnom izvođenju cijelog ciklusa ili pojedinih komada, kao ni reakcija tiska na pojavu ovog izdanja. Ipak, djelo „Godišnja doba“ brzo je postalo neobično popularno i kod amaterskih i kod profesionalnih glazbenika, a nešto kasnije i jedno od najpoznatijih klavirskih djela u cijelom opusu ruske glazbe.


Sije
čanj: „Kraj kamina“


Igor Grabar (1871. – 1960.). „Inje. Izlazak sunca“ 1941., Irkutski oblasni muzej umjetnosti „V. P. Sukačov“

U duge zimske večeri cijela se obitelj okupljala kraj ognjišta ili kamina. U seoskim kućama žene su heklale, plele i tkale, i uz to pjevale tužne lirske pjesme. U plemićkim se obiteljima kraj kamina muziciralo, čitalo naglas i razgovaralo.

Čajkovski je pisao: „To je onaj melankolični osjećaj koji se pojavi navečer dok sjediš sam umoran od posla, pa uzmeš knjigu, a ona ispadne iz ruku. Čitav roj uspomena navire, i tužan si što je toliko toga proživljeno, ali je sve prošlo, i lijepo ti je kad se sjetiš mladosti. I žao ti je prošlosti, a nemaš volje sve početi ispočetka jer te je život nekako iscrpio. Lijepo je odmoriti se i utonuti mislima u prošlost. <...> To je i tužan i nekako ugodan osjećaj.“


Velja
ča: „Bijeli tjedan“


Boris Kustodiev (1878. 1927.). „„Bijeli tjedan“ 1916., Državna galerija „Pavel Tretjakov“, Moskva

Bijelim tjednom naziva se tjedan prije početka Velikog posta. On se obilježava velikim narodnim veseljima, odvažnim igrama, jahanjem i raznoraznim zabavama. A po kućama se peku palačinke pogansko jelo koje je u dubokoj prošlosti trajno ušlo u svakodnevni život ruskog naroda. U tom su se prazniku crte poganskog ispraćaja zime i dočeka proljeća spojile s kršćanskim obredom prije početka Velikog posta, koji prethodi velikom prazniku Uskrsu, prazniku uskrsnuća Kristova.

Bijeli tjedan“ slika je narodnog veselja, gdje se slikoviti momenti kombiniraju s glazbom koja oponaša žamor razdraganog naroda i vragolasto poigravanje narodnim instrumentima. Cijeli komad kao da se sastoji od kaleidoskopa malih slika koje slijede jedna za drugom, uz neprekidno vraćanje na prvobitnu temu.


O
žujak: Ševina pjesma“


Isak Levitan (1860. 1900.). „Ožujak" 1895., Državna galerija „Pavel Tretjakov“, Moskva

Ševa je u Rusiji posebno omiljena kao proljetna ptica pjevica. Njezina se pjesma tradicionalno dovodi u vezu s dolaskom proljeća, buđenjem cijele prirode iz zimskog sna i početkom novog života. Proljetni ruski krajolik naslikan je vrlo jednostavno, ali izražajnim sredstvima.

Temelj melodije čine dvije teme: jedna je melodičan lirski motiv sa skromnom skladnom pratnjom, a druga je srodna prvoj, ali s velikim poletom i širokim dahom. Cijeli komad plijeni ljepotom harmoničnog preplitanja ovih dviju tema i raznih nijansi raspoloženja – sanjivo tužnog i radosnog. Obje teme imaju elemente koji podsjećaju na proljetni ševin cvrkut.


Travanj: „Visibaba“

Aleksej Savrasov (1830. – 1897.). „Čavke dolijeću“ 1871., Državna galerija „Pavel Tretjakov", Moskva

Visibaba se na ruskom jeziku kaže „podsnežnik“ jer se pojavljuje odmah poslije proljetnog otapanja snijega. Maleni plavi ili bijeli cvjetići dirljiv su prizor poslije zimskog mraza i mrtvila. U Rusiji je visibaba omiljen cvijet, koji se doživljava kao simbol rađanja novog života. Njemu su posvećeni stihovi mnogih ruskih pjesnika. Komad „Visibaba" ima ritam sličan valceru, sav je prožet zanosom i poletom emocija. U njemu je dirljivo iskazano uzbuđenje s kojim doživljavamo prirodu u proljeće, i onaj osjećaj radosti, skriven u dubini duše: nada u svijetlu budućnost i njezino potajno iščekivanje.


Svibanj: „Bijele no
ći


Aleksandar Osmerkin (1892. – 1953.). „Lenjingrad. Mojka" 1927., Državna galerija „Pavel Tretjakov“, Moskva

Tako se nazivaju noći na sjeveru Rusije, kad se dnevna svjetlost zadržava i tijekom noći. U Peterburgu, nekadašnjoj prijestolnici Rusije, bijele su noći uvijek bile doba romantičnog noćnog veselja i pjesme. Bijele peterburške noći ovjekovječene su na platnima ruskih slikara i u stihovima ruskih pjesnika. Upravo se tako („Bijele noći“) zove i priča Fjodora Dostojevskog.

Čajkovski je bio vezan za Peterburg. Tu je proveo svoju mladost, tu je postao skladatelj, stekao priznanje i doživio radosne trenutke uspjeha. Tu je i završio svoj ​​životni put te je i sahranjenu Peterburgu.


Lipanj: „Barkarola“


Fjodor Aleksejev (1753. – 1824.). „Dvorska obala, pogled s Petropavlovske tvrđave [u Sankt Peterburgu]“ 1794., Državna galerija „Pavel Tretjakov“, Moskva

Barka je talijanska riječ za čamac. U talijanskoj narodnoj glazbi barkarole su bile pjesme veslača. Te su pjesme osobito bile rasprostranjene u Veneciji, gradu na obali bezbrojnih kanala po kojima su se ljudi danonoćno prevozili čamcima i pjevali. Pjesme su im uglavnom bile melodične, a ritam i glazbena pratnja dočaravali su lagano kretanje čamca i ravnomjerno veslanje. Barkarole su bile vrlo popularne u ruskoj glazbi prve polovice 19. stoljeća, tako da su postale neodvojivi dio ruske lirske vokalne glazbe, a svoje su mjesto našle i u ruskoj poeziji i slikarstvu. „Barkarola je još jedan peterburški glazbeni krajolik u ciklusu „Godišnja doba“ Čajkovskog. I samim svojim nazivom komad upućuje na sliku mnogobrojnih kanala i rječica, na čijim obalama počiva „sjeverna prijestolnica Rusije.


Srpanj: „Pjesma kosaca“


Vladimir Orlovski (1842. – 1914.). „Kosci“ 1878. Irkutski oblasni muzej umjetnosti „V. P. Sukačov“

Kosci su prvenstveno muškarci koji su u ranu zoru izlazili u polje kositi travu. Ravnomjerni zamasi ruku i kose uglavnom su se podudarali s ritmom radničkih pjesama koje su se pjevale za vrijeme rada. U Rusiji su te pjesme postojale od najranijih vremena. Svi su tijekom kosidbe pjevali veselo, u jedan glas. Kosidba je također popularna tema ruske umjetnosti: mnogi su je ruski pjesnici opjevali, a slikari ovjekovječili na platnu. Narod je sastavio mnoštvo takvih pjesama. „Pjesma kosaca“ scena je iz narodnoga seoskog života. Čajkovski je volio to ljetno doba na selu. U jednom je pismu napisao: „Zašto je tomu tako? Zašto su toliko na mene utjecali jednostavni ruski krajolik i šetnja seoskim poljima Rusije usred ljeta, šetnja šumom ili navečer stepom? Često sam morao leći na zemlju od iznemoglosti toliko me je snažno obuzimala ljubav prema prirodi.“


Kolovoz: „
Žetva“


Grigorij Mjasoedov (1834. – 1911.). „Vrijeme žetve“ 1887., Ruski državni muzej, Sankt Peterburg

Vrijeme žetve najvažnije je razdoblje za ruskog seljaka. Cijele obitelji radile su u polju, kako se to kaže, od jutra do sutra. A uz rad voljeli su i zapjevati. Žetva“ je velika narodna scena iz seoskog života.

Čajkovski je jednom rekao: „Ne mogu izraziti koliko su za mene čarobno lijepi rusko selo i ruski krajolik...“.


Rujan: „Lov“


Vasilij Perov (1833-1882). „Lovački predah“ 1871., Državna galerija „Pavel Tretjakov“, Moskva

Na ruskom se lov kaže „ohota“, a ta riječ označava još i želju, strast i stremljenje k nečemu. Lov je karakteristična pojava života u Rusiji 19. stoljeća. Toj temi posvećene su mnoge stranice u djelima ruske književnosti. Lovom su se u Rusiji oduvijek bavile strastvene i jake osobe. U lovu je uvijek bilo bučno i veselo, puhalo se u lovački rog, a lovce je pratilo mnoštvo lovačkih pasa. U 19. stoljeću lov je u jesenskim mjesecima na plemićkim imanjima više bio zabava nego nužda. I ta je zabava podrazumijevala odvažnost, snagu, vještinu, temperament i rizik.


Listopad: „Jesenja pjesma“


Isak Levitan (1860-1900). „Jesen“ 1895., Državna galerija „Pavel Tretjakov“, Moskva

Jesen je u Rusiji uvijek bila godišnje doba koje su opisivali mnogi pisci, pjesnici, slikari i glazbenici. Svi su u njoj vidjeli neponovljivu ljepotu ruske prirode, koja u jesen oblači zlatne odore i prelijeva se u svome raskošnom šarenilu. Ali bilo je i drugačijih jesenskih trenutaka, s turobnim pejzažom, umiranjem prirode u jesen i tugom zbog ljeta koje prolazi, a koje je simbol života. Umiranje prirode uoči dolaska zime jedna je od najtragičnijih i najtužnijih stranica jesenskog života. „Jesenja pjesma“ u ciklusu zauzima posebno mjesto. Svojim tragičnim koloritom ona je sadržajni centar ciklusa i rezultat čitave priče o ruskom životu i životu ruske prirode. Listopad, „Jesenja pjesma“  to je pjesma o umiranju svega živog. U melodiji prevladavaju tužne intonacije.

Svaki dan odlazim u daleku šetnju, nađem negdje u šumi zgodno mjestašce i dugo uživam u jesenjem zraku, ispunjenom mirisom opalog lišća, tišinom i čarima jesenjeg prizora s njegovim karakterističnim koloritom“, pisao je skladatelj.


Studeni: „Na trojci“


Konstantin Korovin (1861-1939). „Rusija. Praznično veselje“, 1930., Državna galerija „Pavel Tretjakov“, Moskva

Trojkom se u Rusiji naziva zaprega od tri konja. Na trojku su se često kačili praporci koji su zvonko odjekivali u brzoj vožnji, i njihov srebrni zvuk prelijevao se u zraku. Rusi su voljeli brzu vožnju na trojkama o tome je ispjevano mnogo narodnih pjesama. Pojava ovog komada u ciklusu Čajkovskog, iako u dosta elegičnome tonu, ipak izgleda kao realna nada u život. Put po beskrajnim ruskim prostranstvima i tri konja u zaprezi to su simboli života koji se nastavlja. Iako je studeni u Rusiji jesenski mjesec, ipak zima već uzima svoje. „Nastupio je mraz, ali sunce još pomalo grije. Drveće je pokriveno bijelim pokrivačem, i taj je zimski krajolik toliko predivan da se teško može izraziti riječima", pisao je Čajkovski.


Prosinac: „Svjatki“


Konstantin Makovski (1839-1915). „Gatanje. Noć uoči Bogojavljenja" 1900., Muzej „Ermitaž“, Sankt Peterburg

Riječ „svjatki“ na ruskom označava vrijeme od Božića do Krstovdana“ (Uzvišenja svetoga križa), koje se u Rusiji osobito slavi i sadrži kršćanske i poganske elemente. U ovo vrijeme su djevojke gatale kako bi saznale svoju budućnost. U obiteljima je vladalo blagdansko raspoloženje. Prerušeni posjetitelji išli su od kuće do kuće, šalili se, pjevali blagdanske pjesme i plesali u kolu. U svakoj su ih kući posluživali i davali im poklone. „Svjatki" je završni komad ciklusa i u kompozitorovu rukopisu ima podnaslov „Valcer". To nije slučajno. Valcer je u ono vrijeme bio popularni ples i simbol obiteljskih praznika. Glavna melodija u komadu stilski podsjeća na glazbu svakodnevnice, a njezini se fragmenti kombiniraju s epizodama valcera. Komad, a s njim i cijeli ciklus, završava bezbrižnim valcerom, domaćim praznikom kraj lijepe božićne jelke.

Ovaj tekst i audiomaterijal adaptirana su verzija originalnog sadržaja sa tchaikov.ru