![]() |
Nikolaj Kuznjecov (1850. − 1929.). Petar Iljič Čajkovski, 1893., Državna galerija „Pavel Tretjakov“, Moskva |
„Godišnja doba“ Čajkovskog kompozitorov su svojevrsni glazbeni dnevnik u kojem su zabilježene životne epizode, susreti i slike prirode koje su ostavile poseban dojam na skladatelja. Kako se kasnije prisjećao njegov brat M. I. Čajkovski, „Petar Iljič volio je život kao rijetko tko <... > Svaki je dan za njega bio značajan i teško mu je bilo oprostiti se od proteklog dana. Rastužila bi ga i sama pomisao da od svega što je doživio neće ostati nikakav trag.“ Tim lirskim osjećajem kompozitora, njegovom ljubavlju prema životu i ushićenošću životom ispunjeno je jedno od glazbenih remek-djela Čajkovskog − klavirski ciklus „Godišnja doba". Ciklus se sastoji od 12 karakterističnih motiva za klavir. Može se reći da je to enciklopedija ruskoga seoskog života 19. stoljeća, kao i peterburškoga gradskog krajolika toga doba. Čajkovski je tim motivima dočarao i beskrajna ruska prostranstva, i seosku svakodnevnicu, i peterburške gradske pejzaže, i male scene iz kućnih glazbenih aktivnosti ljudi u Rusiji onoga vremena.
Svih 12 komada Čajkovskog objavljeno je u časopisu „Nuvellist“, počevši od 1876. godine. Časopis je izlazio svakog prvog u mjesecu. Komadi Čajkovskog bili su na prvom mjestu u svim brojevima osim rujanskog.
Nije sačuvan podatak o prvome javnom izvođenju cijelog ciklusa ili pojedinih komada, kao ni reakcija tiska na pojavu ovog izdanja. Ipak, djelo „Godišnja doba“ brzo je postalo neobično popularno i kod amaterskih i kod profesionalnih glazbenika, a nešto kasnije i jedno od najpoznatijih klavirskih djela u cijelom opusu ruske glazbe.
Siječanj:
„Kraj
kamina“
Igor
Grabar (1871. – 1960.). „Inje. Izlazak sunca“ 1941.,
Irkutski oblasni muzej umjetnosti „V. P. Sukačov“
U duge zimske večeri cijela se obitelj okupljala kraj ognjišta ili kamina. U seoskim kućama žene su heklale, plele i tkale, i uz to pjevale tužne lirske pjesme. U plemićkim se obiteljima kraj kamina muziciralo, čitalo naglas i razgovaralo.
Čajkovski je pisao: „To je onaj melankolični osjećaj koji se pojavi navečer dok sjediš sam umoran od posla, pa uzmeš knjigu, a ona ispadne iz ruku. Čitav roj uspomena navire, i tužan si što je toliko toga proživljeno, ali je sve prošlo, i lijepo ti je kad se sjetiš mladosti. I žao ti je prošlosti, a nemaš volje sve početi ispočetka jer te je život nekako iscrpio. Lijepo je odmoriti se i utonuti mislima u prošlost. <...> To je i tužan i nekako ugodan osjećaj.“
Veljača:
„Bijeli
tjedan“
Boris
Kustodiev (1878. −
1927.). „Bijeli
tjedan“ 1916., Državna
galerija „Pavel
Tretjakov“, Moskva
Bijelim tjednom naziva se tjedan prije početka Velikog posta. On se obilježava velikim narodnim veseljima, odvažnim igrama, jahanjem i raznoraznim zabavama. A po kućama se peku palačinke − pogansko jelo koje je u dubokoj prošlosti trajno ušlo u svakodnevni život ruskog naroda. U tom su se prazniku crte poganskog ispraćaja zime i dočeka proljeća spojile s kršćanskim obredom prije početka Velikog posta, koji prethodi velikom prazniku − Uskrsu, prazniku uskrsnuća Kristova.
„Bijeli tjedan“ slika je narodnog veselja, gdje se slikoviti momenti kombiniraju s glazbom koja oponaša žamor razdraganog naroda i vragolasto poigravanje narodnim instrumentima. Cijeli komad kao da se sastoji od kaleidoskopa malih slika koje slijede jedna za drugom, uz neprekidno vraćanje na prvobitnu temu.
Ožujak:
„Ševina
pjesma“
Isak
Levitan (1860. −
1900.). Ožujak"
1895., Državna galerija „Pavel
Tretjakov“, Moskva
Ševa je u Rusiji posebno omiljena kao proljetna ptica pjevica. Njezina se pjesma tradicionalno dovodi u vezu s dolaskom proljeća, buđenjem cijele prirode iz zimskog sna i početkom novog života. Proljetni ruski krajolik naslikan je vrlo jednostavno, ali izražajnim sredstvima.
Temelj melodije čine dvije teme: jedna je melodičan lirski motiv sa skromnom skladnom pratnjom, a druga je srodna prvoj, ali s velikim poletom i širokim dahom. Cijeli komad plijeni ljepotom harmoničnog preplitanja ovih dviju tema i raznih nijansi raspoloženja – sanjivo tužnog i radosnog. Obje teme imaju elemente koji podsjećaju na proljetni ševin cvrkut.
Travanj:
„Visibaba“
![]() |
Aleksej Savrasov (1830. – 1897.). „Čavke dolijeću“ 1871., Državna galerija „Pavel Tretjakov", Moskva |
Visibaba se na ruskom jeziku kaže „podsnežnik“ jer se pojavljuje odmah poslije proljetnog otapanja snijega. Maleni plavi ili bijeli cvjetići dirljiv su prizor poslije zimskog mraza i mrtvila. U Rusiji je visibaba omiljen cvijet, koji se doživljava kao simbol rađanja novog života. Njemu su posvećeni stihovi mnogih ruskih pjesnika. Komad „Visibaba" ima ritam sličan valceru, sav je prožet zanosom i poletom emocija. U njemu je dirljivo iskazano uzbuđenje s kojim doživljavamo prirodu u proljeće, i onaj osjećaj radosti, skriven u dubini duše: nada u svijetlu budućnost i njezino potajno iščekivanje.
Svibanj:
„Bijele noći“
Aleksandar
Osmerkin (1892. – 1953.). „Lenjingrad. Mojka" 1927., Državna
galerija „Pavel
Tretjakov“, Moskva
Tako se nazivaju noći na sjeveru Rusije, kad se dnevna svjetlost zadržava i tijekom noći. U Peterburgu, nekadašnjoj prijestolnici Rusije, bijele su noći uvijek bile doba romantičnog noćnog veselja i pjesme. Bijele peterburške noći ovjekovječene su na platnima ruskih slikara i u stihovima ruskih pjesnika. Upravo se tako („Bijele noći“) zove i priča Fjodora Dostojevskog.
Čajkovski je bio vezan za Peterburg. Tu je proveo svoju mladost, tu je postao skladatelj, stekao priznanje i doživio radosne trenutke uspjeha. Tu je i završio svoj životni put te je i sahranjenu Peterburgu.
Lipanj:
„Barkarola“
Fjodor
Aleksejev (1753. – 1824.). „Dvorska obala, pogled s
Petropavlovske tvrđave
[u Sankt Peterburgu]“ 1794., Državna galerija „Pavel
Tretjakov“, Moskva
Barka je talijanska riječ za čamac. U talijanskoj narodnoj glazbi barkarole su bile pjesme veslača. Te su pjesme osobito bile rasprostranjene u Veneciji, gradu na obali bezbrojnih kanala po kojima su se ljudi danonoćno prevozili čamcima i pjevali. Pjesme su im uglavnom bile melodične, a ritam i glazbena pratnja dočaravali su lagano kretanje čamca i ravnomjerno veslanje. Barkarole su bile vrlo popularne u ruskoj glazbi prve polovice 19. stoljeća, tako da su postale neodvojivi dio ruske lirske vokalne glazbe, a svoje su mjesto našle i u ruskoj poeziji i slikarstvu. „Barkarola“ je još jedan peterburški glazbeni krajolik u ciklusu „Godišnja doba“ Čajkovskog. I samim svojim nazivom komad upućuje na sliku mnogobrojnih kanala i rječica, na čijim obalama počiva „sjeverna prijestolnica“ Rusije.
Srpanj:
„Pjesma kosaca“
Vladimir
Orlovski (1842. – 1914.). „Kosci“ 1878. Irkutski oblasni muzej
umjetnosti „V. P. Sukačov“
Kosci su prvenstveno muškarci koji su u ranu zoru izlazili u polje kositi travu. Ravnomjerni zamasi ruku i kose uglavnom su se podudarali s ritmom radničkih pjesama koje su se pjevale za vrijeme rada. U Rusiji su te pjesme postojale od najranijih vremena. Svi su tijekom kosidbe pjevali veselo, u jedan glas. Kosidba je također popularna tema ruske umjetnosti: mnogi su je ruski pjesnici opjevali, a slikari ovjekovječili na platnu. Narod je sastavio mnoštvo takvih pjesama. „Pjesma kosaca“ scena je iz narodnoga seoskog života. Čajkovski je volio to ljetno doba na selu. U jednom je pismu napisao: „Zašto je tomu tako? Zašto su toliko na mene utjecali jednostavni ruski krajolik i šetnja seoskim poljima Rusije usred ljeta, šetnja šumom ili navečer stepom? Često sam morao leći na zemlju od iznemoglosti − toliko me je snažno obuzimala ljubav prema prirodi.“
Kolovoz:
„Žetva“
Grigorij
Mjasoedov (1834. – 1911.). „Vrijeme žetve“
1887., Ruski državni muzej, Sankt Peterburg
Vrijeme žetve najvažnije je razdoblje za ruskog seljaka. Cijele obitelji radile su u polju, kako se to kaže, od jutra do sutra. A uz rad voljeli su i zapjevati. „Žetva“ je velika narodna scena iz seoskog života.
Čajkovski je jednom rekao: „Ne mogu izraziti koliko su za mene čarobno lijepi rusko selo i ruski krajolik...“.
Rujan:
„Lov“
Vasilij
Perov (1833-1882). „Lovački
predah“ 1871., Državna galerija „Pavel
Tretjakov“, Moskva
Na ruskom se lov kaže „ohota“, a ta riječ označava još i želju, strast i stremljenje k nečemu. Lov je karakteristična pojava života u Rusiji 19. stoljeća. Toj temi posvećene su mnoge stranice u djelima ruske književnosti. Lovom su se u Rusiji oduvijek bavile strastvene i jake osobe. U lovu je uvijek bilo bučno i veselo, puhalo se u lovački rog, a lovce je pratilo mnoštvo lovačkih pasa. U 19. stoljeću lov je u jesenskim mjesecima na plemićkim imanjima više bio zabava nego nužda. I ta je zabava podrazumijevala odvažnost, snagu, vještinu, temperament i rizik.
Listopad:
„Jesenja pjesma“
Isak
Levitan (1860-1900). „Jesen“ 1895., Državna
galerija „Pavel
Tretjakov“, Moskva
Jesen je u Rusiji uvijek bila godišnje doba koje su opisivali mnogi pisci, pjesnici, slikari i glazbenici. Svi su u njoj vidjeli neponovljivu ljepotu ruske prirode, koja u jesen oblači zlatne odore i prelijeva se u svome raskošnom šarenilu. Ali bilo je i drugačijih jesenskih trenutaka, s turobnim pejzažom, umiranjem prirode u jesen i tugom zbog ljeta koje prolazi, a koje je simbol života. Umiranje prirode uoči dolaska zime jedna je od najtragičnijih i najtužnijih stranica jesenskog života. „Jesenja pjesma“ u ciklusu zauzima posebno mjesto. Svojim tragičnim koloritom ona je sadržajni centar ciklusa i rezultat čitave priče o ruskom životu i životu ruske prirode. Listopad, „Jesenja pjesma“ − to je pjesma o umiranju svega živog. U melodiji prevladavaju tužne intonacije.
„Svaki dan odlazim u daleku šetnju, nađem negdje u šumi zgodno mjestašce i dugo uživam u jesenjem zraku, ispunjenom mirisom opalog lišća, tišinom i čarima jesenjeg prizora s njegovim karakterističnim koloritom“, pisao je skladatelj.
Studeni:
„Na trojci“
Konstantin
Korovin (1861-1939). „Rusija. Praznično
veselje“, 1930., Državna galerija „Pavel
Tretjakov“, Moskva
Trojkom se u Rusiji naziva zaprega od tri konja. Na trojku su se često kačili praporci koji su zvonko odjekivali u brzoj vožnji, i njihov srebrni zvuk prelijevao se u zraku. Rusi su voljeli brzu vožnju na trojkama − o tome je ispjevano mnogo narodnih pjesama. Pojava ovog komada u ciklusu Čajkovskog, iako u dosta elegičnome tonu, ipak izgleda kao realna nada u život. Put po beskrajnim ruskim prostranstvima i tri konja u zaprezi − to su simboli života koji se nastavlja. Iako je studeni u Rusiji jesenski mjesec, ipak zima već uzima svoje. Nastupio je mraz, ali sunce još pomalo grije. Drveće je pokriveno bijelim pokrivačem, i taj je zimski krajolik toliko predivan da se teško može izraziti riječima", pisao je Čajkovski.
Prosinac:
„Svjatki“
Konstantin
Makovski (1839-1915). „Gatanje. Noć
uoči Bogojavljenja" 1900., Muzej „Ermitaž“,
Sankt Peterburg
Riječ „svjatki“ na ruskom označava vrijeme od Božića do „Krstovdana“ (Uzvišenja svetoga križa), koje se u Rusiji osobito slavi i sadrži kršćanske i poganske elemente. U ovo vrijeme su djevojke gatale kako bi saznale svoju budućnost. U obiteljima je vladalo blagdansko raspoloženje. Prerušeni posjetitelji išli su od kuće do kuće, šalili se, pjevali blagdanske pjesme i plesali u kolu. U svakoj su ih kući posluživali i davali im poklone. „Svjatki" je završni komad ciklusa i u kompozitorovu rukopisu ima podnaslov „Valcer". To nije slučajno. Valcer je u ono vrijeme bio popularni ples i simbol obiteljskih praznika. Glavna melodija u komadu stilski podsjeća na glazbu svakodnevnice, a njezini se fragmenti kombiniraju s epizodama valcera. Komad, a s njim i cijeli ciklus, završava bezbrižnim valcerom, domaćim praznikom kraj lijepe božićne jelke.
Ovaj tekst i audiomaterijal adaptirana su verzija originalnog sadržaja sa tchaikov.ru
Prijavite se
na naš newsletter!
Najbolji tekstovi tjedna stižu izravno na vašu e-mail adresu