Slikar Vrubelj: visoka cijena demonizma

Izvor: Natalija Mihajlenko

Više iz ove rubrike:

Skladatelj Aleksandar Borodin: Kemičar koji je promijenio svoj život radi glazbe U životu Aleksandra Borodina (1833.-1887.) znanost i glazba bile su neraskidivo povezane. Ostao je zapamćen kao autor jedne od najljepših ruskih opera „Knez Igor", skladane prema motivima staroruskog epa „Pjesma o Igorovom pohodu", ali i kao vrstan kemičar.

Kako je Mendeljejev letio balonom Dmitrij Ivanovič Mendeljejev (1834.-1907.) - veliki ruski kemičar, tvorac Periodnog sustava elemenata koji je proizveo u znanosti senzaciju usporedivu s otkrićem električnog svjetla. Nacionalna mitologija pripisuje mu i stvaranje votke.

Zašto su teroristi lovili ruskog premijera Stolipina Tog je čovjeka mrzila čitava država. No mogao je od Rusije napraviti pravu europsku državu i spriječiti mnoge od katastrofa 20. stoljeća.

Govorilo se za njega da je prodao dušu vragu. Nije slučajno da su ga sve nesreće zadesile baš kad je slikao svojeg Oborenog vraga. Vrubeljev vrag je simbol čovjeka koji htio da se vine suviše visoko, u božanske sfere, pa je zato oboren. Umjetnik je i sam znao da slika prikazuje teomahiju, rat bogova. Govorio je kako na tom platnu želi „izraziti osjećajnost, strast prema ljepoti i profinjenosti, odnosno sve ono što ljudi smatraju da treba odbaciti radi kršćanskih ideja“. Izrazio je i... sunovratio se.    

Radio je po 17 sati dnevno, gotovo da nije spavao. Počeo je mnogo piti. Posvađao se sa svojim prijateljima slikarima. U to vrijeme bračni par Vrubelj dobiva sina. Bilo je to lijepo dijete, ali s jednim nedostatkom: imalo je zečju usnu. Potom Vrubelj počinje halucinirati te ga stavljaju u bolnicu. A za to vrijeme nešto čudno događa se sa slikom. Naime, Vrubelj je jedan dio naslikao brončanim prahom koji je ispao neopisivo lijepo. Međutim, prašak je s vremenom mijenjao boju i Demonovo lice, u početku prelijepo, počelo se pretvarati u zlobno, mračno i turobno. Demon je zapravo pokazao svoje istinsko lice. Bilo ga je strašno pogledati. Sliku nisu htjeli otkupiti ni kolekcionari, ni muzeji.

Istu takvu preobrazbu doživio je i Vrubelj. Nekad inteligentan, druželjubiv i miran čovjek postao je mračnjak koji je neopisivo mučio svoje bližnje. Vikao je na njih, lupetao, tražio da pije.

Nesreće su ga sustizale. Nakon godinu dana umro mu je sin, a sljedeće godine Vrubelj je osljepio. Svoj posljednji rad slikao je na dodir. Svijet je za njega tonuo u tamu i nestajao, a u ušima je čuo glas: „Sad si mi platio za sve!“.   

Umro je od upale pluća. To je ličilo na samoubojstvo. Namjerno se skidao i zimi satima stajao gol pored otvorenog prozora. I razbolio se, naravno. Nije se želio liječiti. Umro je u psihijatrijskoj bolnici.

Otprilike u isto vrijeme slična sudbina zadesila je i njemačkog Fridricha Nitzschea, onog koji je izjavio da je „Bog mrtav“. I on je kraj svojeg života dočekao u psihijatriji, u stravičnim mukama. Vrubelj je zasigurno čitao njegove knjige, jer je Nitzsche bio vrlo popularan u boemskim umjetničkim krugovima Rusije. Nitzscheovim idejama bili su oduševljeni mnogi pjesnici, glazbenici i slikari, ali malo tko je otišao toliko daleko kao Vrubelj. Njegove slike vječno su svjedočanstvo o tome koliko se čovjek može vinuti te kako je bolan pad s te visine.