Nemirovič-Dančenko: kazalište kao život

Izvor: Natalija Mihajlenko

Više iz ove rubrike:

Skladatelj Aleksandar Borodin: Kemičar koji je promijenio svoj život radi glazbe U životu Aleksandra Borodina (1833.-1887.) znanost i glazba bile su neraskidivo povezane. Ostao je zapamćen kao autor jedne od najljepših ruskih opera „Knez Igor", skladane prema motivima staroruskog epa „Pjesma o Igorovom pohodu", ali i kao vrstan kemičar.

Kako je Mendeljejev letio balonom Dmitrij Ivanovič Mendeljejev (1834.-1907.) - veliki ruski kemičar, tvorac Periodnog sustava elemenata koji je proizveo u znanosti senzaciju usporedivu s otkrićem električnog svjetla. Nacionalna mitologija pripisuje mu i stvaranje votke.

Zašto su teroristi lovili ruskog premijera Stolipina Tog je čovjeka mrzila čitava država. No mogao je od Rusije napraviti pravu europsku državu i spriječiti mnoge od katastrofa 20. stoljeća.

Slikar Vrubelj: visoka cijena demonizma Slikar Mihail Vrubelj (1856.-1910.), autor remek djela Oboreni vrag i Princeza Labud, jedna je od najtragičnijih osoba u ruskom slikarstvu.

U mladosti igrao je u amaterskim predstavama, govorili su mu da ga čeka velika budućnost. No nije mu se sviđalo ono kazalište koje je vidio u Rusiji krajem XIX. st. Smatrao je da su se redatelji previše oduševljavali klasikom, da treba postavljati suvremenije komade. U glumi je postojala izvještačenost, glumci su emfatično izgovarali tekst. Repertoar nije bio ni za što: teme su bile beznačajne, likovi i dijalozi usiljeni. Rusko kazalište bilo je otrgnuto od života, trebalo ga je pod hitno reformirati, govorio je Vladimi Ivanovič. U kazalištu želio je jednostavnost, realizam i progresivne ideje.

Istih tih principa držao se i Stanislavski. Dakle, Stanislavski i Nemirovič-Dančenko odlučili su se susresti i razmisliti o stvaranju novog kazališta.

Povijesni susret dogodio se u restoranu Slavjanski bazar i trajao je čitavih 18 sati. To je više ličilo na vojno vijeće uoči odlučujuće bitke. Konobarima su padali u san dok su ih posluživali. Na kraju su se dogovorili da će osnovati novo kazalište – Moskovski hudožestveni teatar (MHT). U njemu su Nemirovič i Stanislavski odlučili postavljati na scenu komade samo suvremenih autora koji tematiziraju aktualne probleme. Recimo, Čehova i Gorkog. A gluma mora biti maksimalno približena stvarnom životu. 

MHT je brzo postalo poznato rusko kazalište. Nemirovič je vodio u njemu književni dio, no postupno je postao redatelj. Od glumaca je tražio da se užive u lik, prouče kontekst i društvene prilike u kojima živi lik pojedinog komada. Jednom su Nemirovič i Stanislavski postavili komad Gorkog o beskućnicima – Na dnu. Radnja je za ono vrijeme bila skandalozna. Zar je šala u hramu umjetnosti prikazati sirotinsko prenoćište. Da bi predstava bila što bliža istini, Nemirovič je predložio svojoj glumačkoj ekipi da posjeti poznata sirotišta na Hitrovki. U Moskvi je postojala takva četvrt puna lopova. Nešto poput njujorškog Harlema. Njihov vodič bio je poznati novinar Giljarovski. To što su vidjeli proizvelo je na glumce takav utisak da su oni izvanredno glumili. Publika im je priredila velike ovacije.

U predstavama Hudožestvenog teatra bilo je sve kao u životu. Tog su se principa Nemirovič i Stanislavski čvrsto držali. Čak su zvučni efekti bili autentični. Recimo, u jednom od Čehovljevih komada iza scene lajao je pravi pas, crvkutale su ptice, cvrčao cvrčak.

Nakon revolucije njihovo kazalište bila je glavna kazališna scena države. Poznato je da ga je jako volio Staljin, često je dolazio na predstave. Nemiroviču-Dančenku i Stanislavskom dodijeljene su ukazom vlade doživotne mirovine. Imali su jedinstveno za ono vrijeme pravo: mogli su bez ikakvih problema napustiti Rusiju i putovati po inozemstvu. Koristeći to svoje pravo, Nemirovič je sklopio ugovor s holivudskim studijem United Artists. Pisao je scenarije, davao savjete. Ali nijedan od scenarija koje je napisao nije bio ostvaren. U Moskvu se vratio riječima: „Stvarati se može samo u Rusiji, prodavati treba u Americi, a odmarati se u Europi“. 

Vladimir Ivanovič je smatrao da ne treba samo scena izgledati pristojno, nego kulise i sve prostorije u kazalištu. A mnogi glumci bili su jako neuredni i zapušteni. „Neprestano pušenje, hladna zakuska, kobasica, spletkarenje, otrcani flert, ogovaranje, anekdote“ i, naravno, votka – to su bili najgori neprijatelji Nemiroviča-Dančenka s kojim se nemilosrdno borio.

I u životu, i u kazalištu najviše je poštovao istinoljubivost i vjerodostojnost. Na predstavama Nemiroviča-Dančenka gledatelji su padali u nesvijest, prepoznavali se u junacima, svoje rođake, obližnje. Takva je bila iluzija autentičnosti. Prije Hudožestvenog teatra nitko nije glumio na taj način. To i jest velika umjetnost.