Viktor But i Pussy Riot – između politike i umjetnosti

„I u Rusiji i na Zapadu krivo su prenijeli slučaj Pussy Riot“, govori Maksim Pozdorovkin, jedan od redatelja filma. „Članice grupe Pussy Riot prikazivali su na televiziji u Rusiji kao huliganke koje mrze religiju. Na Zapadu su govorili da se čitava ta stvar dogodila, jer su pjevale pjesmu protiv Putina u glavnoj ruskoj crkvi te su zbog toga dobile tri godine. Potpuno pogrešno. Želio sam pokazati da je sve zapravo složenije.“

U filmu možemo vidjeti roditelje djevojaka, koji se iskreno brinu za sudbinu vlastite djece, odvjetnike za koje gledatelj ima utisak da uopće ne brane svoje klijente, a pozivaju narod na barikade. Tu su i kršćanski fundamentalisti koji u svemu tome vide zavjeru mračnih sila i gotovo žele istjerati iz djevojaka nečiste sile, potom ultraliberalna grupa na čelu s Petrom Verzilovom, mužem Nadežde Tolokonnikove. Redatelji čiste priču o grupi Pussy Riot od čitavih tih naslaga te vidimo da taj nastup sam po sebi nije nosio nikakvu posebnu poruku. Ta stvar je dobila takav odjek i značaj, jer je to učinilo društvo i država. Da nije bilo uhićenja i skandala oko sudskog procesa, pjesmu u moskovskoj katedrali zaboravili bi za tri mjeseca.

Redatelji filma na različite načine ocjenjuju osnovnu zadaću filma. Britanski redatelj Mike Lerner, koji je zajedno snimao film s Pozdorovkinom, smatra da prikazuje borbu s Putinovim režimom: „Situacija s Pussy Riot daje vrlo detaljan uvid u prirodu sadašnjeg režima i zloupotrebu njegove moći. Tužno je da ima toliko primjera u kojima država krši ljudska prava građana te razvija netoleranciju i neslogu među ruskim ljudima zbog svojih političkih ciljeva“. Međutim, Lerner priznaje da to nije samo problem u Rusiji. „Kao britanski građanin, smatram da bi i moja država mogla biti neprijatelj slobode i socijalne pravde.“

Priprema velike amnestije u Rusiji: hoće li Putin pomilovati Pussy Riot i Hodorkovskog? U Rusiji se priprema velika amnestija određena za 20-godišnjicu Ustava. Na slobodu žele pustiti ljude koji nisu osuđeni zbog nasilnog ponašanja, žene s djecom i zatvorenike koji su odslužili veći dio svoje kazne. Stručnjaci ističu da će se na slobodi naći navjerojatnije članice poznate punk-grupe Pussy Riot.

Pozdorovkin vidi ponešto drugačiju zadaću filma: „U svojim filmovima pokušavamo dekonstruirati masmedije. To je za mene jako važno. Uvjeren sam da ako radimo političke filmove, moramo raditi filmove o masmedijima. Zato što upravo oni organiziraju našu stvarnost“.

Istovremeno s filmom o grupi Pussy Riot Pozdorovkin je u koautorstvu s američkim redateljem Tonyjem Gerberom snimao film The Notoriosu Mr. Bout, o trgovcu oružjem Viktoru Butu koji je u SAD-u osuđen na 25 godina.

I u jednom i u drugom filmu zbližavaju se politika i umjetnost. To je kao skala od umjetnosti do politike, i obratno. Pozdorovkin misli da Pussy Riot nisu prvenstveno glazbenice, kako mnogi misle na Zapadu, već konceptualne umjetnice. No umjetnici u toj priči nisu samo članice grupe Pussy Riota, nego i Viktor But! „Viktor je rekao da je želio biti redatelj dokumentarnog filma te je sanjao o tome da snima u stilu National Geographica. I snimao je jako zanimljive videomaterijale. A moj film je zapravo nastao na temelju videomaterijala (80%) koje je Viktor But snimao o sebi. A na to se nastavlja priča s njegovim uhićenjem“.

„Zbog čega sam želio napraviti film o Pussy Riot?“, pita se Pozdorovkin. „Zato što su u njima svi vidjeli dobar PR te su ih koristili u političke svrhe. Ista takva situacija odigrala se i s Viktorom Butom. U našem filmu jedan od likova govori: sve je teže i teže nešto reći o Viktoru Butu a da se ne upadne u najjednostavniju opoziciju dviju država – ili je zločinac, ili čovjek kojem su namjestili. A meni ne odgovara privatizacija tog dijela i uloga države u tome.“