Zašto su teroristi lovili ruskog premijera Stolipina

Izvor: Natalija Mihajlenko

Pjotr Stolipin (1862.-1911.), reformator, premijer carske Rusije, može se reći da je bio pravi Europljanin. Rodio se u Drezdenu, živio je u Litvi, na odmor je putovao u Švicarsku. To je bio visok, naočit čovjek. Bio je vrlo radišan (spavao je po 4 sata dnevno). Sviđao se ženama, ali je bio vjeran muž. Bio je otac petero kćeri i jednog sina.

Kad je započela revolucija 1905., radio je u Saratovu kao gubernator. Stolipin je putovao bez čuvara i oružja po kotarima u kojima je nastala buna. Tijekom jednog putovanja pod noge su mu bacili bombu. Poginuli su ljudi, no Stolipin je ostao živ. Iz tog vremena sačuvane su dvije fotografije. Na jednoj pobunjenici prijete gubernatoru šakama i palicama, na drugoj klečeći traže oprost od njega...

Car ga je imenovao ministrom unutarnjih poslova, a potom i premijerom. U tadašnjoj vladi to je bio jedini čovjek koji je mogao izaći na kraj s državom. Sam car je bio slabog karaktera. Političari u Dumi svađali su se na sav glas, ali ništa nisu mogli napraviti.

A situacija je bila komplicirana. Rusija je nedavno sramotno izgubila rat s Japanom. Dolazila je jedna politička kriza za drugom. U gradovima podmetnuti požari, pogromi. Različite terorističke grupe bila su uključene u tom takozvanom „dinamitnom ratu“, lovili su visoke dužnosnike države.

Više iz ove rubrike:

Skladatelj Aleksandar Borodin: Kemičar koji je promijenio svoj život radi glazbe U životu Aleksandra Borodina (1833.-1887.) znanost i glazba bile su neraskidivo povezane. Ostao je zapamćen kao autor jedne od najljepših ruskih opera „Knez Igor", skladane prema motivima staroruskog epa „Pjesma o Igorovom pohodu", ali i kao vrstan kemičar.

Nikita Hruščov iliti Ivan-Budalica na prijestolju Hruščov je bio markantna ličnost, markantan lider. Njega su znali ismijavati, ali su ga svejedno voljeli. Bio je nevjerojatno šarmantan.

Stolipinovu vikendicu digli su u zrak moćnim eksplozivom. Bile su ranjene kćerke ministra, ubijeno je 30 ljude. Eksplozija je bila toliko snažna da su u zgradi, koja se nalazi na drugoj strani rijeke, popucala sva stakla. Kad je car predložio Stolipinu da će platiti liječenje njegovih kćerki, ovaj mu je odgovorio: „Vaše visočanstvo, ne prodajem krv moje djece“.

Započeo je svoju djelatnost s time što je uveo vojne-poljske sudove te objavio agrarnu reformu. Odnosno dao je seljacima zemlju. Upravo je to Lenjin obećao narodu 1917. Samo Lenjin nije ispunio svoje obećanje, a Stolipin jest. Znao je da će se smanjiti rizik od revolucije ako seljake napraviš vlasnicima. Polagao je nadu u ekonomski liberalizam i snažnu vlast. Upravo se tako kasnije ponašao Pinochet u Čiliju. Prodrijevši u bit Stolipinovih reformi, njemački car Wilhelm II rekao je da s Rusijom treba što prije početi rat. U protivnom bit će je nemoguće pobijediti. 

Stolipinova reforma morala je seljacima dati ono što im nije dalo ukidanje feudalnog prava 1861. Tad su seljake oslobodili bez zemlje. Oni su postali slobodni, ali nisu bili zemljeposjednici. A Stolipin je želio od ruskog seoskog društva napraviti farmersku Rusiju. Kao što je situacija bila u Americi, u baltičkim i u gotovo svim zapadnim državama. Tamo je farmer bio osnova za poljoprivredu države. Jedan od Stolipinovih pomoćnika je pisao: „Tragedija Rusije je u tome što mjerama za racionalno iskorištavanje zemlje nisu pristupili odmah nakon Oslobođenja... Ako je Zapadnu Europu zaobišao boljševizam (i zaobit će), to je zato što je zemljišni život francuskog, njemačkog, engleskog, talijanskog farmera već odavno organiziran“.

No vrijeme je bilo izgubljeno. Društvo je prihvatilo reformu na nož. Posebno se ljutio Tolstoj. Pisao mu je: „Prekinite više sa svojom užasnom djelatnošću! Dosta je više imitiranja Europe, treba misliti svojom glavom!“. O tome se Tolstoj često svađao s Dostojevskim. I Dostojevski je upravo podržavao ideju privatnog vlasništva. Pisao je: „Ako želite obnoviti čovječanstvo, okrenuti ga prema boljem, učiniti ljude od zvijeri, podijelite im zemlju i postignite cilj“.

Taj preporod prema boljem išao je preko krvi. Po naredbi Stolipinovih voljno-poljskih sudova bilo je kažnjeno više od tisuću terorista. U jednom intervjuu Stolipin je rekao: „Uhvatio sam revoluciju za gušu i završit ću tako što ću je ugušiti. Naravno, ako i sam ostanem živ“. 

No reforma je zastajkivala. Veleposjednici su se bojali za svoje posjede. Socijalisti su znali da će izgubiti podršku naroda ako reforma uspije. A ni narod se nije baš otimao za to da vlada zemljom. Novi vlasnici morali su se dovlačiti na njihovu zemlju u poznatim Stolipinovim vagonima. No rezultat je ipak postojao. Uoči Prvog svjetskog rata Rusija je bila u procvatu po svim ekonomskim pokazateljima.

Međutim, Stolipin to neće doživjeti. Svi su znali da će ga ubiti. I sam Stolipin, i ljudi oko njega. To se dogodilo u kazalištu. Na repertoaru bila je opera „Bajka o caru Saltanu“ Rimskog-Korsakova. Nakon poznatog „Bumbarovog leta“ do Stolipina je došao mladić i opalio dva hica. Ministar je otkopčao redengot, sjeo u naslonjač i rekao: „Sretan sam što mogu umrijeti za cara!“. Car je pritom bio nazočan. I to isto o nečemu govori. U nazočnosti prvog čovjeka države, pucali su u Stolipina. Bio je opasniji čovjek.

Poslije se ispostavilo da je ubojica bio jedan revolucinar Bogrov. Brzo su mu presudili te su ga objesili. Nikad nije razjašnjeno tko je zapravo stajao iza ubojstva. Jedino je izvjesno da su svi mrzili Stolipina. I vlast, i narod. Čitava država koju je pokušavao iz sve snage ugurati u XX. stoljeće.