Ruska šansona kao glazba s one strane zakona

Villi Tokarev. Izvor: PhotoXpress

Villi Tokarev. Izvor: PhotoXpress

Radio Rusije, kabelska radiostanica (sustav emitiranja putem kabla koji još uvijek postoji u Rusiji, iako većina stanova više nema takvih radioprijemnika op. red.) koja se emitira po čitavoj državi, pušta emisiju „Kalina Krasnaja“, teško zamislivu u bilo kojem drugom masmediju. U njoj se izmjenjuju pisma zatvorenika s pjesmama. To su posebne pjesme, mogu šokirati slušatelja koji ih prvi put sluša. Glavna tema takvih pjesama je zatvorski život, pokajanje, ljubav. Melodije i ritam su užasno slični. To je poseban stil koji se naziva ruska šansona.

Zatvorske pjesme postojale su i postoje u svakoj kulturi. U najmanju ruku američki blues i hip-hop. Ali ruska „šansona“ je nešto posebno.  Dobro poznata šala: postoje dvije Rusije – država Iphonea i država šansona. Obrazovani ljudi iz velikih gradova slušaju zapadnu muziku, a ostali baš te šansone. To je samo djelomično istina. Zaista, u obrazovnom miljeu preziru taj stil. S druge strane, postoje pjesme koje apsolutno svi znaju. Recimo, „Vledimirskij central“ Mihaila Kruga. Postoji i niz „novih šansonijera“: Stas Mihajlov, Elena Vaenga i Grigorij Leps (kojem su nedavno odbili američku vizu, jer postoji sumnja da je povezan s mafijom). Ti su se umjetnici obreli niotkuda, probili se na televiziju, radio i sad pune stadione diljem države.  

Osim „šansonijera u zakonu“ i „klasika žanra“ kao što su Mihail Šufutunski, Aleksandr Novikov, Villi Tokarev, Aleksandar Rozenbaum i Ljubov Uspenska, postoji i ocean snimaka nepoznatih pjevača i autora iz čitave države. Njihove pjesme pušta u eter „Kalina Krasnaja“. Naziv je karakterističan: tako se nazivao film poznatog sovjetskog redatelja i pisca Vasilija Šuškina. U „Kalini“ Šuškin priča jednostavnu priču lopova koji se dopisuje sa ženom iz sela. Nakon što izađe na slobodu, junak odlazi do nje da bi osnovao obitelj i započeo normalan, pošten život. Čim je sredio svoj život, junaka ubijaju njegovi kompanjoni iz prošlog kriminalnog života. Ideja je jednostavna: zločin se ne može oprostiti, nemoguće se iskupiti za krivnju. Međutim, „ruska šansona“ ima suprotnu ideju. Lirski junak ruske šansone je čovjek koji nije imao sreće.   

U Rusiji postoji izreka „od nesreće se ne možeš skriti“ (rus. „ot tjur'my i ot sumy ne zarekajsja“). Ma kako bogat i utjecajan bio, nitko nije zaštićen od siromaštva i zatvora. Staljinove represije i surov kazneni zakon učinili su Ruse tolerantnim prema zatvorenicima. „Ruska šansona“ nije toliko kulturan fenomen, koliko društven.  

No odakle riječ „šansona“? Chanson je na francuskom „pjesma“. Tako se nazivaju estradne pjesme, melodične na francuskom jeziku. Jacques Brel, Charles Aznavour, Salvatore Adamo... U SSSR-u je za narodne pjesme o zatvoru uvijek postojao drugi termin - „blatnaja pesnja“ („kriminalna pjesma“). „Blatnoj“ označava ono što je povezano s kriminalnim svijetom, kriminalnog porijekla.  

Teško je prisjetiti kad se pojavio oksimoronski termin „ruska šansona“, ali relativno nedavno. Najranije krajem devedesetih. Artem Lipatov, koji više od dvadeset godina radi radijske emisije o popularnoj muzici, tvrdi da je „ruska šansona pojam koji su unijeli stručnjaci za marketing. Nešto kao world music“.  

Daleko od toga da svi umjetnici imaju neposredan odnos s kriminalnim svijetom. Većina su profesionalni glazbenici. Utemeljitelj jako popularne grupe „Lesopoval“, pjesnik-šansonijer Mihail Tanič govori o svojem kolektivu: „Imamo jednog bivšeg zatvorenika. To sam ja“. U 1947. osudili su Taniča, bivšeg borca na fronti, na šest godina zbog „antisovjetske propagande“ (u privatnom razgovoru rekao je su u Njemačkoj radioprijemnici i ceste bolje od sovjetskih). Tanič je postao jedan od najpoznatijih i najcijenjenijih sovjetskih šanonijera. Isprva nije snimao „zatvorsku“ tematiku sve dok 1999. nije okupio „Leposoval“ od profesionalnih glazbenika.

„Mnogi su počeli pisati pjesme i imitirati taj brend“, govori Lipatov. „Osnovan je radio Šansona, a kako bi se drugačije nazivao takav radio? I bilo je jako puno onih koji su potpali pod taj novi žanr: od Arkadija Severnog, koji je umro 1980., do suvremenih autora: Mihaila Guljka, Šufutunskog... Vidjeli su interes od strane producenata te su svoje stvaralaštvo počeli usmjeravati u tu stranu“.

Povijest emigranta Mihaila Šufutinskog je drugačija. Mihail ne skriva da je, dok je radio u SAD-u u ruskom restoranu, izvodio „kriminalne pjesme“ upravo na zahtjev posjetitelja. „U SSSR-u su to bile zabranjene pjesme. A ja sam znao te pjesme: tata je s prijateljima pjevao „Taganku“ i „Kolimo, nek' si prokleta“. Nisam znao o čemu se radi u tim pjesmama, ali me ganula njihova pronicljivost. One su me uspavljivale“. Šufutunski je profesionalni glazbenik, prije emigracije u SAD dobio je glazbeno obrazovanje, uspješno je radio na estradi. Došavši u Ameriku, pokušavao je zaraditi nešto novaca, pa je čak snimio klavijatursku dionicu za rep grupu Run DMC. „Uvijek sam dobro čitao note, svirao s partitura.“

„Emigranti“ - tako su nazivali Šufutinskog, „Ljubu“ Uspensku, Villija Tokareva. Njihove šansone postale su senzacija u ruskoj dijasopori u SAD-u i u SSSR-u. Albumi su se presnimavali s kasete na kasetu.

„U Savezu“, prisjeća se Villi Tokarev, „moje pjesme su se pjevale i svirale po čitavoj državi. Radio sam u najboljim orkestrima, imao sam sve što mi je bilo potrebno. Ali nije se smjelo izvoditi ono što se ne smije. U SAD sam doputovao s pet dolara, počeo sam učiti engleski i raditi kao taksist. Zarađivao sam za studio. Snimio sam svoj prvi album s američkim glazbenicima. A za mjesec dana obasuli su me čekovima“. Tokarevljev stil su šaljivi kupleti, u veselom tonu, koje izvodi vedar glas (sam Tokarev, s velikim brkovima, izgleda kao nekakav cirkusantski lik), ali u tekstovima osjeća se nostalgija, bol u usamljenost: „Neboderi, neboderi/ a ja sam tako malen / em se bojim, em sam tužan/ em gubim svoj mir“. Da, nema ništa ovdje o zatvoru. Ali je sve o zarobljeništvu, tužnom udesu. To je do danas glavna tema ruskih pjesama s francuskim nazivom „chanson“.