Balkansko-podunavska konfederacija: je li Drugi svjetski rat mogao prerasti u treći svjetski rat?

„Svaki put kada bi engleski premijer inzistirao na invaziji preko Balkana, svima prisutnima bilo je sasvim jasno što želi. Želio je kao klin se zabiti u Centralnu Europu kako bi spriječio Crvenu armiju da uđe u Austriju i Rumunjsku, pa ako je moguće - čak i u Mađarsku", govorio je Franklin Roosevelt svom sinu Elliotu.

Tijekom 1940. Churchill je uz podršku SAD-a iznio svoju ideju o stvaranju Balkansko-podunavske konfederacije - bloka balkanskih i podunavskih zemalja koji bi bio okrenut protiv Sovjetskog Saveza. U sastav te federacije su trebale ući Bugarska, Jugoslavija, Turska, Grčka, Albanija i Makedonija. Ta federacija bi bila samostalna državna jedinica kojom bi upravljala Velika Britanija.

Privremena Poljsko-čehoslovačka federacija

Jedan od prvih koraka u formiranju antisovjetskog bloka bila je privremena „Poljsko-čehoslovačka federacija" koju su u studenom 1940. stvorile emigrantske vlade tih zemalja u Londonu. Poslije rata u sastav spomenute federacije Engleska je planirala uključiti Rumunjsku, Mađarsku, a možda i Austriju. Drugi korak u stvaranju antisovjetskog bloka bio je politički savez sklopljen u siječnju 1942. od strane grčke i jugoslavenske vlade u izgnanstvu. Istovremeno je u Londonu potpisan i poljsko-čehoslovački sporazum o osnivanju druge federacije - Srednjoeuropske unije.

Odmah nakon početka Drugog svjetskog rata sovjetska vlada se obratila Churchillu s prijedlogom operacije kojom bi se krenulo u napad protiv Njemačke. Najbolji način da se odvuče dio divizija Wehrmachta s Istočnog fronta bilo bi britansko iskrcavanje u Francuskoj. Britanci bi se mogli iskrcati i u Norveškoj koja je bila pod njemačkom okupacijom. Imajući u vidu nadmoć Britanaca na moru i geografski položaj Norveške, London je imao velike šanse za uspjeh.

Britanci su tijekom 1942. počeli pripremati operaciju „Jupiter" - invaziju Norveške. Churchill je računao da će uspjeti prevariti i Hitlera i Staljina. No, Staljin je odlučno odbio taj plan razmotriti.

Stvar je u tome što je Staljin za razliku od Hitlera znao za drugu operaciju pod nazivom „Torca". U Norvešku su bili usmjereni gotovo svi veliki brodovi Njemačke ratne mornarice i stotine teških priobalnih topova. A savezničke snage su se iskrcale u Sjevernoj Africi. I to nije bila strateška pogreška - naprotiv, to je bio prvi korak u višefaznoj operaciji za ostvarivanje svjetske dominacije SAD-a i Engleske. Nakon zauzimanja Sjeverne Afrike bilo je na redu zauzimanje Sicilije, a zatim i kapitulacija Italije, što bi zatim bilo savršeno polazište za invaziju na Balkan. Tome su pridonijeli i dvorski prevrati u Italiji, Mađarskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj.

Kome je bio upućen papinski blagoslov?

Veliku ulogu u planovima stvaranja Balkansko-podunavske konfederacije imao je Vatikan. Papa Pio XII bio je nepokolebljivi antikomunist i rusofob. On je otvoreno podržavao napad Njemačke na Sovjetski Savez. Churchillovu ideju Balkansko-podunavske konfederacije Pio XII primio je s oduševljenjem. Prema stavu pape, u upravljanju tom federacijom trebala je dominirati Rimokatolička crkva. Neograničeni vladar Mađarske, regent Miklós Horthy krajem 1942. stupa u pregovore s Velikom Britanijom i SAD-om o izlasku iz rata, a 30. i 31. siječnja 1943. u gradu Adani (Turska) održan je sastanak Winstona Churchilla s turskim predsjednikom Inenijem koji je, prema riječima mađarskog veleposlanika u Ankari Inoša Vernlea, potvrdio Churchillovu ideju o stvaranju „balkanske federacije".

Crvena armija u Sofiji: nakon rata u sastav spomenute federacije Engleska je planirala uključiti Rumunjski, Mađarsku, a možda i Austriju. Izvor: RIA „Novosti“

Projekti poslijeratnog ustrojstva Europe

Churchill je samo u općim crtama govorio o tome da će poslije završetka rata vjerojatno biti formirane tri grupe zemalja: baltička, Centralnoeuropska i južnoeuropska (Benešov plan). Policijsku ulogu u tim područjima imala bi ogromna englesko-američka zrakoplovna flota (govorilo se o 50 tisuća aviona).

Galerija: Plakati iz doba Zakona o zajmu i najmu, materijalnoj pomoći saveznika u II. svjetskom ratu Plakati iz doba Zakona o zajmu i najmu, materijalnoj pomoći saveznika u II. svjetskom ratu

Posljednji detalj također se svidio Turskoj jer je Churchill govorio o zaštitnoj ulozi flote u slučaju prodora Rusije na Balkan.

Plan je bio vrlo blizu ostvarenja već prije rujna 1943. Zauzimanje većeg dijela Italije moglo bi izazvati prelazak vlada Mađarske, Bugarske, Rumunjske, Albanije, a možda i Jugoslavije, na stranu zapadnih saveznika. Jasno je da bi stvaranje nove sanitarne barijere (fr. „cordon sanitaire") ozbiljno otežalo daljnje napredovanje Crvene armije. Nije bio isključen kao mogućnost ni proboj te barijere što bi dovelo do sukoba između zemalja antihitlerovske koalicije.

Zašto se nije ostvario višefazni plan Churchilla i Pija XII? Bezuvjetna kapitulacija Italije proglašena je 8. rujna 1943. Kralj se predao saveznicima. Bataljon njemačkih padobranaca je istovremeno zauzeo glavni stožer talijanske vrhovne komande. A tri dana kasnije oslobođen je diktator Benito Mussolini koji je tada bio zatvoren. Njemačke trupe su za nekoliko dana bez borbe zauzele gotovo cijelu Italiju.

Ostavši bez svog uporišta na Apeninskom poluotoku, Churchill i Pio XII međutim nisu odustali od ideje o osnivanju Balkansko-podunavske konfederacije. No onda je na scenu stupila Crvena armija: 31. kolovoza 1944. ruski tenkovi su ušli u Bukurešt, 16. rujna - u Sofiju, 20. listopada - u Beograd, a 13. veljače 1945. - u Budimpeštu.

Rusku mornaricu zaustavilo je samo naređenje iz Moskve

Krajem kolovoza 1944. sovjetska Dunavska flotila krenula je uz Dunav i uz borbu prošla kroz Beograd, Budimpeštu, Bratislavu i Beč. Naravno da nije samo zaslugama tenkista i mornara prekrižena ideja Balkansko-podunavske konfederacije nego i uz pomoć sovjetskih diplomata i obavještajaca. Treba podsjetiti i na ulogu Ruske pravoslavne crkve (RPC).

Na Pomjesnom saboru 6. veljače 1945. oštro je kritiziran prijedlog Pija XII o „mekom" miru s Njemačkom. Ruska pravoslavna crkva je 1944.-1946. vodila ozbiljne razgovore s vodstvom pravoslavnih crkava u zemljama koje su trebale činiti dio Balkansko-podunavske konfederacije, a posebno sa Srpskom, Rumunjskom i Bugarskom.

Neposredno poslije Konferencije u Jalti, gdje je konačno napuštena ideja o Balkansko-podunavskoj konfederaciji, objavljena je izjava patrijarha Alekseja u kojoj on izražava „najveće zadovoljstvo i radost" rezultatima konferencije:

„Sada imamo čvrstu osnovu budućeg mira u cijelom svijetu. (...) Konačno će biti slomljen i skršen 'malj cijele zemlje' (Pror. Jeremija 50,23) - strašan i razoran njemački fašizam - ne samo silom hrabrih vojnika savezničkih država nego i mudrošću našeg velikog Staljina i šefova vlada naših saveznika".

Ruski tekst na sajtu NVO.ng.ru