Ruski klasik „Krstarica Potemkin“ vraća se u Hrvatsku uz pratnju Zagrebačke filharmonije

Izvor: Kinopoisk.ru

Projekt Fil(m)harmonija zamišljen je kao predstavljanje javnosti klasike nijemofilmske literature. U ožujku ove godine, bio je to F.M. Murnauov „Nosferatu“, a za njim slijedi „Krstarica Potemkin“ Sergeja Ejzenštejna?

„Nosferatuom“ je dirigirao kolega Ivo Lipanović, „Potemkina“ ću preuzeti ja. Velika mi je čast da sam dobio priliku dirigirati na takvom projektu. U svijetu je taj projekt vrlo važan, a predstavlja muzički izazov, kao dirigent moram pratiti radnju filma, a istovremeno stizati sve efekte i glazbeno popratiti cijelu priču.

Riječ je o crno-bijelom nijemom filmu, starom uz to i 88 godina... Što, dakle, od takvog eklatantnog predstavnika ove civilizacije i kulture mogu naučiti današnje generacije filmofila i muzikofila?

Dirigent Krešimir Batinić. Izvor: Ines Novković

Evo, „Krstarica Potemkin“ poznata je i po tom rezanju kadrova -- tad je to bio revolucionaran postupak -- kao i po načinu snimanja... Svima će zasigurno biti najpoznatija scena sa stepenica u Odessi, kao i ubojstvo onog dječaka, te prizor majke koja nosi dijete na rukama, pred vojnicima koji je na kraju, isto, ubiju... kao i famozna scena kolica s djetetom koja se strmoglavljuju niz te stepenice, skupa s djetetom...

Kao dirigent koji radi uglavnom u kazalištu, možete li film usporediti s teatrom? Kuriozitet filma jest taj da je završen jedan dan uoči samepremijere što je, vjerujem, podudarno načinima produkcije u kojima i sami živite?

Ovaj je film teško usporediti s nekom predstavom, iako su pri njegovoj realizaciji vjerojatno postojali slični problemi s kojima se mi susrećemo u svakodnevici. Uvijek se nešto dorađuje, uoči premijere, tako da me to i ne čudi... No, sama glazba je napisana u 12 dana i na njoj se vidi da je rađena u vremenskoj stisci. Neki se odlomci glazbe ponavljaju - film je podijeljen, kazališnim žargonom, u pet činova - i točno se, u prijelazu s četvrtog na peti čin, vidi da se ponavlja ista tema korištena u prijelazu s trećeg na četvrti. Jer, očito nije bilo vremena da se završi... No, dobro – uspjeli su!

Hvala vam, na toj insajderskoj opasci... Kako ćete pozicionirati orkestar, same izvođače - licem prema platnu ili leđima? - jer upravo se bolje izvedbe nijemih filmova uz 'živu' glazbu razlikuju od slabijih po tome koliko orkestru uspije uhvatiti ritam odvijanja na platnu?

Glazba je tako napisana da je sve podređeno nekom ritmu filma, i sve su te muzičke sekvence vrlo ritmične. Prepoznatljive su, za svaku scenu; zna se točno kakav je ritam... Orkestar će, vjerojatno, biti djelomično leđima okrenut filmskom platnu, malo i profilno, pa će vjerojatno i oni vidjeti o čemu se radi, i time lakše sudjelovati u cijeloj priči. Meni je to, kao dirigentu, veliki izazov, jer postoji puno akcenata, što pucanja, što scena tuče... tako da tu nema puno manevarskog prostora hoće li što početi prije ili poslije, stvari moraju biti točne. Znam da kad su me zvali, rekli su mi, „Ti si kazališni dirigent, tebi to neće biti problem, jer si navikao da se stvari događaju tu pred tobom“. Ljudi idu sa mnom, ja na filmu ne mogu stavit pauzu, i reći, „sad pričekajte, da mi tu dođemo do nekog mjesta.“ Stoga, mislim da će biti sve u redu...

Izvor: Ines Novković

Što se tiče same glazbe, uz film se vezuje primjena Šoštakovičeve „V. simfonije“, kao nadomjestka za izvornu glazbu koju je napisao Edmund Meisel. Što to djelo govori o svojem vremenu i kako je išla priča oko samog djela? 

Prilikom upoznavanja sa samim filmom - a gdje li nego li na YouTubeu? - odslušao sam Šoštakovičevu „V. Simfoniju“... Međutim, u onom trenutku kad sam dobio partituru, uočio sam da to nema veze sa Šoštakovičem, a da je glazbu napisao Edmund Meisel, čija je izvorna partitura izgubljena. 1990-ih se obnovila ideja da bi se trebalo svirati prema izvorniku i ova partitura koju sviramo je rekonstruirana na temelju skica koje su se pronašle i tema koje su korištene na praizvedbi. Dirigent Helmut Imig je 2005. izveo tu rekonstrukciju na „Berlinaleu“... Prema toj partituri mi radimo. Osim Šoštakoviča, tu su još dva skladatelja koji su skladali glazbu za taj film, ovisno o izvedbi od strane komornog sastava ili orkestra, ali u ovoj izvedbi se koristi tema iz Šoštakovičeve „XI. simfonije“, treći stavak; jedna lagana tema koju je vjerojatno koristio u izvorniku i sam Meisel... Jer, vjerojatno ni sam nije imao vremena izmišljati neke stvari, te je preuzeo tu temu da završi film. Tako da se ta tema pojavljuje nekoliko puta, kao veliki komad  preuzet od Šoštakoviča.

Što pripremate kao svoj sljedeći projekt?

Bit će to produkcija mjuzikla „Spamalot“, obrada filma „Monty Python u potrazi za Svetim Gralom“, a premijera će biti 14. prosinca u Komediji.