Zločin, i gledatelju kazna: kako je Svibenova predstava ispunila malograđanska očekivanja

Autorska odluka o dramatizaciji kanonskog djela svjetske književnosti podrazumijeva velik rad na selekciji i interpretaciji umjetničkog teksta, te prateće sekundarne literature, što unaprijed ljestvicu očekivanja diže vrlo visoko. Redatelj i autor, kako u bogato opremljenoj programskoj knjižici stoji, dramatizacijskog scenarija, Zlatko Sviben odlučio se uz originalni predložak posegnuti i za nekoliko sekundarnih izvora iz bogatog naslijeđa dramaturških i teorijskih refleksija o Zločinu i kazni, među ostalim i radnim bilježnicama samog Dostojevskog. Uzimajući u obzir tako ambiciozno postavljeni okvir, mnoga se rješenja, redateljska, ali i glumačka čine u najmanju ruku problematičnim. No, krenimo redom.

Na samom početku dočekuje nas impozantna scenografija (autorica Ane Martine Bakić i Ivane Knez) koja se u bitnom ne mijenja do kraja predstave. Nju čini nekoliko susljednih kockastih konstrukcija, koje se progresivno umanjuju i djeluju poput sužavajućeg tunela koji se proteže u dubinu pozornice. Neposredna ilustracija linearne perspektive koja se automatski ovakvim rješenjem nadaje, vrlo se brzo »raspada« budući da se pojedine komponente »tunela« počinju transverzalno pomicati, lomeći jedinstvo perspektive. Zidovi kvadratnih sastavnica prekriveni su rukopisom, mahom ćiriličnim, što naznačuje historijski, ali i poetički kontekst. S jedne strane zaziva Rusiju 19. st., ali i autorski odabir autentične rekonstrukcije izvornih nakana Dostojevskog iz njegovih radnih listova. Budući da se pravocrtna i monumentalna scenografska konstrukcija ubrzo lomi i konstantnim horizontalnim izmještanjem tijekom čitave izvedbe generira mnoštvo manjih kadrova i manjih perspektiva, direktna implikacija je jasna: sižej kojem svjedočite djelo je preciznog i osmišljenog autorskog potpisa redatelja, a ne puki prijenos izvornog materijala na scenu.

Sankt-Peterburg očima Dostojevskog Šetnja ulicama kojima je prolazio Raskoljnikov, glavni junak znamenitog romana „Zločin i kazna“, može biti divan način da upoznate drugačiji Sankt-Peterburg, onakav kakvim ga je u svojim romanima ovjekovječio Dostojevski. Svakog srpnja, baš kao u spomenutom romanu, poklonici velikog pisca kreću u pohod po kanalima i mostovima Sjeverne prijestolnice, i dešifriraju znakove iz njegovih romana.

U takvom okviru vrlo brzo nastaju prvi problemi. Ako pismo kao dominantni scenografski motiv aludira na važnost jezika, presudnu će mu snagu dati izvedbeno rješenje prve scene, gdje se uz Raskoljnikova pojavljuje i Svidrigajlov, te se iskazi obojice prenose dvoranskim ozvučenjem. Ubrzo se ozvučenje gasi, i Raskoljnikov nastavlja svojim prirodnim glasom. Razvojem predstave pokazat će se da se ozvučenje koristi za komentarske sekvence protagonista, svojevrsni pandan filmskom off-u, ali to rješenje neće biti dosljedno sprovedeno. I tu je zapravo zametak najvećeg problema ove predstave – kontinuirana nedosljednost dramaturških rješenja koju prate i primjereno nekoherentna profiliranja pojedinih likova. Zanimljivo je u tom smislu primijetiti da predstava nema dramaturga, što će biti vidljivo i u pogledu još nekih rješenja.

Franjo Dijak gotovo maničnom gestualnom ekspresijom lik Raskoljnikova pretvara u psihotičnog nesretnika, što bi bila legitimna odluka da centralni dio predstave ne zauzima famozni monolog o »običnim« i »neobičnim« ljudima pred policijskim isljednikom Porfirijem Petrovičem (u maestralnoj izvedbi Ozrena Grabarića, kao dosljedno ciničnog i manipulativnog istražitelja). Naime, taj proto-ničeanski traktat o posebnim ljudima, kojima je dopušteno više nego pukoj svjetini, svjedoči o jasnoj filozofsko-historijskoj i ideološkoj poziciji Raskolnjikova. Redateljski i glumački inzistirati na neurotičkoj konstituciji glavnog lika utoliko značajno kljaštri širi društveni kontekst, pa onda i ideološku profilaciju likova, kojem je sižejno posvećen veći dio izvedbe. Dodatni otegotni moment predstavlja i nekoliko vodviljskih stilskih manirizama koji konzistenciju Raskoljnikova lika mjestimice pretvaraju u karikaturu. Analogan problem vidi se i u liku Sonje Marmeladove, gorko samosvjesne mlade žene koja se iz razloga oskudice i obiteljskog pritiska odaje prostituciji. Nela Kocsis je dosljedno uprizoruje kao gotovo mentalno zakinutu djevojčicu kojoj ništa nije jasno i čije je djelovanje tek rezultat vanjskih, stranih sila. Nadalje, lik Lužina, bogatog zaručnika Raskoljnikove sestre Dunje, Siniša Ružić legitimno interpretira kao pompoznog provincijalnog velmožu, ali pritom narušava dojam suviškom govorne mane koja posve deplasirano, upravo infantilno naglašava negativnost lika. Uz Ozrena Grabarića, konzistentnu izvedbu pružili su još i Darko Milas kao beskrupulozni i cinični bogataš Svidrigajlov, i Anja Šovagović Despot kao Katerina Marmeladova. Šovagović Despot tuberkuloznu Marmeladovu igra bravuroznim oscilacijama raspoloženja i nazora, plastično prikazujući očaj ražalovane aristokratkinje koja se ne snalazi u novim društvenim okolnostima i to nesnalaženje artikulira patetičnom nostalgijom i manifestiranjem anakronih klasnih manira, poput  plesa ili pjevanja. Nažalost, te pjevačke i plesne sekvence ubačene su u izvedbu u maniri brechtovskog songa koja eklatantno strši u inače hipermimetičkoj tendenciji oživljavanja autentične atmosfere ruskog siromaškog miljea povijesnim kostimima (kostimografkinje Marite Ćopo) i dizajnom namještaja.

Izvor: Gradsko dramsko kazalište "Gavella"

U tri sata trajanja Svibenova interpretacija, početno ambiciozno naznačena, ni ritmom izvedbe, ni koherencijom većine glumačkih izvedbi ne uspijeva izaći iz okova samonametnutog registra psihološke studije. Idejno zanemarujući društveni kontekst ruskog 19. st., ali mjestimice ipak koketirajući s njime na fabularnoj razini, režija ne doseže dalje od intimistički plošne skice psihološkog sloma glavnog junaka. Svojevrsni »žargon autentičnosti«, pokušaj vjerodostojne reprodukcije ljudskih karaktera tranzicijskog 19. st., bez elaboracije društvenog konteksta ostaje ekspresivno šupljikav. Teško je iz sižeja predstave, ali i većine glumačkih izvedbi dokučiti koji bi bio razlog moralnom i intimnom rasapu protagonistâ, osim moguće epidemije kolektivne manije. Specifičan status carske policije, dezintegracija aristokratskog sloja, stasanje buržoazije i lumpenproletarijata prevelike su povijesne silnice da bi ih minimalno historijski obaviješteno dramaturško tretiranje moglo ili smjelo zaobići. Utoliko pojedine, pretendiranom realizmu disparatne, stilske dosjetke – songovi, dvoransko ozvučenje, morfo-sintaktičke jezične doskočice s miješanjem hrvatske i ruske gramatike - više narušavaju opći dojam nego što bi doprinijele kompleksnosti specifično teatarske obrade predloška. Sve navedene nedostatke, pojedine uspješne glumačke realizacije ne uspijevaju nadjačati, što će u konačnici rezultirati tek lektirsko preglednim statusom predstave, daleko od mogućih, umjetnički relevantnih problema koje je ova adaptacija namjeravala prezentirati.