In memoriam. Zlatko Crnković: prevoditelj koji je proslavio rusku disidentsku književnost

Forografija iz slobodnih izvora

Forografija iz slobodnih izvora

Studeni svake godine započne Danom mrtvih, no ove je godine smrt označila i drugi dan ovog mjeseca. U subotu je, 2. studenog, u Zagrebu, u 83. godini života, preminuo Zlatko Crknović, cijenjeni prevoditelj, književnik, književni kritičar i urednik koji je lansirao zlatno doba Znanja, pretvorivši ga u jednog najuspješnijih izdavača u bivšoj Jugoslaviji.

Davne je 1969. godine Zlatko Crnković utemeljio biblioteku svjetskih bestselera HIT kroz koju je jugoslavenskoj publici predstavio niz izvrsnih autora poput Bukowskog, Millera, Kafke, Kishona i Dostojevskog. Uz bok njima, u istoj toj biblioteci, Crnković je objavljivao i brojne domaće autore -  Gorana Tribusona, Ivana Slamniga, Zvonimira Majdaka i Momu Kapora, da nabrojimo samo neke.  Utemeljio i uređivao biblioteku ITD, među čijih ukupno 160 žutih korica nam je punih dvadeset godina donosio ne samo kvalitetnu prozu već i sve ono što donosi manje novaca, ali jednako čitateljskog zadovoljstva: poeziju, drame, eseje, feljtone, putopise i književne kritike. Neki od naslova koje je Crnković odabirao i objavljivao kao urednik bili su toliko uspješni da je 1980. godine pokrenuo Biblioteku Evergreen, u kojoj su je objavljivao reizdanja najuspješnijih i najprodavanijih knjiga ne samo HIT-a i ITD-a, već i drugih izdavača. Svoj je urednički posao okrunio svojevrsnim nastavkom megauspjšenog HIT-a, Algoritmovom bibliotekom koja je ponosno ponijela njegovo ime - Zlatko Crnković vam predstavlja – u kojoj je objavio djela nobelovaca V. S. Naipula i Nadine Godimer, kao i slavnog Raymonda Carvera te Khaleda Hosseinija.

Iako mu je najuspješniji autor bio Ephraim Kishon, s kojim je prijateljevao i čije su knjige dosezale danas nevjerojatne naklade od deset tisuća primjeraka, Crnković je posebnu je privrženost gajio prema ruskim autorima. Pod njegovom uredničkom, ali i prevoditeljskom palicom, na hrvatski su jezik i na hrvatske police stigli velikani poput Dostojevskog, Tolstoja, Turgenjeva, Gogolja, Solženjicina, Gorkog, Ljermonotova, Nabokova i Bulgakova. Crnković je studirao njemački i engleski, no ispiti su mu izgleda iscrpli zaigranost i radost prijevoda s tih jezika pa 150 naslove koje je preveo prednjače oni s francuskog, kojeg je naučio sam pomoću knjižice “Francuski u 100 lekcija” te s ruskog, kojeg je Crnković učio u gimnaziji kada je i počeo čitati ruske pisce u izvorniku. Tvrdio je da s ruskog najlakše prevodi zbog slične sintakse, a nepopularnost ovog jezika u Hrvatskoj nije ga nimalo smela, prevladala je njegova iznimna ljubav prema ruskoj književnosti koja ga je i ponukala da ga nauči. 

Kao student, zajedno je s Ivanom Kušanom, prijateljem iz djetinjstva, preveo Tolstojevu dramu ”Živi leš”, a njegov je hrvatski prijevod Nabokovljeve “Lolite” poseban je po tome što je, na autorovo inzistiranje, prevedena s autorovog ruskog prijevoda umjesto s engleskog na kojem je ta knjiga izvorno napisana.

Kao student, zajedno je s Ivanom Kušanom, prijateljem iz djetinjstva, preveo Tolstojevu dramu ”Živi leš”, a njegov je hrvatski prijevod Nabokovljeve  “Lolite” poseban je po tome što je, na autorovo inzistiranje, prevedena s autorovog ruskog prijevoda umjesto s engleskog na kojem je ta knjiga izvorno napisana. S ruskog jezika dvadesetpetogodišnji Crknoviće napravio je i svoj prvi veliki prijevod. Riječ je o "Ratu i miru", prijevodu koji mu je ponudio otac Ivana Kušana, Jakša Kušan, urednik Izabranih djela L. N. Tolstoja, F. M. Dostojevskog, I. S. Turgenjeva i N. V. Gogolja. Iako bi se na prvi pogled moglo učiniti da je to samo zbog toga što su Crnkovićevi živjeli u istoj ulici kao i Kušanovi, pa su se Ivan i Zlatko družili od ranog djetinjstva, stari je Kušan Crnkovića ipak prvo testirao: za vrijeme studija dao mu je da prevede nekoliko Tolstojevih pripovijedaka. Crnković je izjavio da je za odabir prevoditeljskog poziva zaslužan Jakša Kušan koji ga je u prevoditeljske vode usmjerio i uveo, naučivši ga da je kod prijevoda bitno biti u duhu jezika.

Crnković je postao ne samo vješt prevoditelj čija spretna jezična rješenja su među strukom i čitateljima  legendarna i često citirana, već i vješt urednik koji je objavljivao kontroverzne autore spretno izbjegavajući obavijesne razgovore u bivšoj državi. Naime, biblioteka HIT svoju je izuzetnu popularnost zaradila naslovima poput "Ljubavne priče" u vrijeme kad je u kinima žario i palio istoimeni film s Ali MacGraw i Ryanom O'Nealom. Titulu ozbiljne biblioteke, međutim, donijeli su joj prijevodi ruskih djela, primjerice “Straha i nade” Nadežde Mandeljštam, naslova koji izazvao veliko nezadovoljstvo komunističih vlasti koje su snažno zamjerale antikomunizam disidentice čije se knjige u ono doba nisu smjele objavljivati u Sovjetskom Savezu. Crnković je unatoč svemu tome nastavio objavljivati ruske i češke disidente, poput Hrabala, Kundere, Škvoreckog i Bočeka. 

Crnković je postao ne samo vješt prevoditelj čija spretna jezična rješenja su među strukom i čitateljima legendarna i često citirana, već i vješt urednik koji je objavljivao kontroverzne autore spretno izbjegavajući obavijesne razgovore u bivšoj državi.

Usprkos izvrsnim rezultatima, nagradi Kiklop za urednika godine i preko pet stotina uređenih naslova, Crnkoviću urednički posao nije bio drag te ga je krivio za svoje zdravstvene probleme. Svojim je pozivom smatrao prevođenje, za koje je nagrađen nagradom Društva prevodilaca 1971. i 1986. godine, te životnom nagradom Iso Velikanović za prijevode kapitalnih djela s francuskoga, talijanskoga, ruskog i engleskog jezika 2010. godine. Prevođenje je smatrao umjetnošću koja kombinira zanat i talent s izvrsnim poznavanjem jezika na koji se prevodi te upravo zbog toga nikada nije prevodio poeziju. 

Iako ne sumnjamo da bi se njegova iznimna okretnost s riječima više nego odlično nosila s izazovom prepjeva, Crnković je tu vještinu u zadnjih desetak godina odlučio iskoristiti kao spisatelj. Objavio je knjigu feljtona i vinjeta „Knjige mog života“ u kojoj je podijelio niz zapažanja o autorima koje je volio, ljudima s kojima je radio, profesorima od kojih je učio te jezičnim problemima koje će oduševiti prevoditelje. Kao jedan od rijetkih istinskih profesionalaca u Hrvatskoj, umio je uspješno surađivati i s ljudima s čijim stajalištima se nije slagao, pa je tako u knjizi „Pisac i njegov urednik“ objavio svoju dugogodišnju prepisku s Ivanom Aralicom, s kojim je ostao prijatelj unatoč tome što nije dijelio ideološke stavove niti cijenio kasnije djela koja je javno nazvao "više pamfletima nego romanima". Svoje je književne kritike sakupio i objavio pod naslovom „Knjigositnice“, a ono što nas oduševljava u svim njegovim memoarskim knjigama, bilo da kreću od autobiografskih zapisa o snovima ("Knjiga snova") ili pikaju po osobnim ("Prošla baba s kolačima", "Oko Sljemena i globusa") ili profesionalnim iskustvima („Carske mrvice“) nije samo autorov jedinstven – kulturan, eruditski i džentlmenski - pogled na svijet u kojem je živio već i uvid u procese promišljanja jednog od najvećih ljudi hrvatske kulture.