Stjepan Radić kao promicatelj Rusije u Hrvatskoj i obratno. Prvi dio

Forografija iz slobodnih izvora

Forografija iz slobodnih izvora

U životu Stjepana Radića, jednog od najvećih hrvatskih političara 20. st., važno mjesto zauzimaju kontakti s Rusijom. Čitav svoj život pokušao je uspostaviti dijalog s predstavnicima ruske zajednice, širio u Hrvatskoj informaciju o Rusiji i ruskom jeziku. Radić je Rusiju posjetio četiri puta – u 1888., 1896., 1909. i 1924. godini.

Radić se rodio 1871. Studirao je na Zagrebačkom i Praškom sveučilištu. I na jednom i na drugom sveučilištu izbacili su ga zbog političkih razloga. Završio je 1899. Školu političkih znanosti u Parizu. Glavni Radićev politički smjer bila je teorija „seljačkog prava“, koja je proglašavala prevlast seljaštva u političkom životu. Nakon raspada Austro-Ugarske i stvaranja Kraljevine SHS istupao je za neovisan status Hrvatske te je bio u opoziciji dinastiji Karađorđević. Radića je 1928. ubio u Narodnoj skupštini član srpske radikalne partije P. Račić.

Radić je već kao osamnaestogodišnjak odlučio učiti ruski jezik. Oduševljavao se veličinom Rusije, njezinim ogromnim područjem i velikim brojem stanovništva: „Znao sam da naših neprijatelja ima sto milijuna: Nijemaca šezdeset, Talijana više od trideset, a Mađara oko sedam milijuna. No znao sam i to da Slavena ima 150 milijuna, da mi, Slaveni, u Austro-Ugarskoj činimo većinu. A samih Rusa ima 100 milijuna“. Radić se žalio na to da slavenski narodi ne uče druge slavenske jezike. Sam Radić je, dakle, odlučio početi od sebe te je odabrao ruski jezik. Radić je tvrdio da je već nakon dva tjedna učenja ruskog mogao čitati ruske časopise i knjige.  

Prvi put je 1888. stigao u Rusiju. Posjetio je najprije Kijev. Upoznao se tamo s jednim mladim fakultetskim profesorom, koji ga je, prema Radićevim riječima, pozvao da nastavi obrazovanje u Kijevu. Radić mu je odgovorio: „Kod nas, u Hrvatskoj, postoje naše obrazovne institucije, škole, fakulteti. Zato se želim baviti znanošću u domovini, ali prvom prilikom otputovat ću u Rusiju kako bih je što bolje upoznao i pronašao tamo prave prijatelje Hrvata“. Glavni rezultat prvog Radićevog putovanja u Rusiju bili su njegovi prvi osobni kontakti s predstavnicima ruske zajednice i vježbanje ruskog jezika. 

Radić je 1896. drugi put otputovao u Rusiju. Namjeravao je posjetiti Moskvu, mnogi njegovi poznanici predlagali su mu da posjeti krunidbu ruskog cara Nikolaja II. Osim toga, hrvatski političar ipak je odlučio pokušati upisati jedan od ruskih fakulteta, budući da, zbog svojih opozicijskih akcija i uhićenja, nije mogao računati na obrazovne institucije Austro-Ugarske monarhije. Radić je uspio dogovoriti susret s tadašnjim ruskim ministrom prosvjete Bogolepovom, koji mu je, ne saslušavši ga do kraja, rekao da mu je mjesto u Sibiru a ne na fakultetu. No potom je ministar promijenio svoje mišljenje i izdao je Radiću pismeno dopuštenje, koje mu je pružilo status slušaoca-gosta s pravom pristupa državnim ispitima. Ali hrvatski političar nije želio iskoristiti to pravo koje dobio s takvim poteškoćama. Prepreka je bio sustav višeg obrazovanja u Rusiji koji se razlikovao od austrougarskog. Radić nije imao ni vremena, ni novaca za obrazovanje u Rusiji.   

Moskva krajem XIX. – početkom XX. stoljeća

Fotografija iz slobodnih izvora

Ali nastavio je promovirati potrebu učenja ruskog jezika u Hrvatskoj. U Zagrebu je 1907. izdao praktičan priručnik za učenje ruskog jezika pod nazivom „Kako možemo naučiti ruski?“. Osim materijala za učenje, udžbenik sadrži i svojevrsno teoretsko obrazloženje zašto je potrebno učiti ruski jezik. Evo kako Radić započinje svoj uvod: „Svaki Hrvat koji bi želio učiti ruski najprije uvijek pita: je li to teško i koliko ti je potrebno vremena?“. Radić navodi sljedeći primjer: „Jedan prilično obrazovan čovjek, s veliki iskustvom, obradovao se kao dijete kad sam s njim zapodjenuo razgovor na ruskom: „Oh, moj Bože, vidite, sve razumijem, a mislio sam da je ruski sličan turskom!“.

Radić je smatrao da to što Hrvati ne znaju ruski jezik izravno je povezano s austrijskim obrazovnim sustavom u kojem gotovo da se nisu predavali slavenski jeziki. Ako su se, pak, predavali, onda to nije bilo dovoljno i ne u ozbiljnom obimu. No u zreloj dobi, odnosno nakon dvadeset godina, piše Radić, kad je čovjek već stručnjak u pojedinoj oblasti, kad ima puno obveza, više mu nije do učenja ruskog jezika. Čak ako Hrvati uče ruski ili ga žele učiti, piše Radić, svejedno ostaju robovi njemačkih predrasuda i njemačke mržnje prema Rusiji. Nijemci vrijeđaju ćirilicu kad pišu da je to „prokleto barbarsko pismo“, a Hrvati slijede taj primjer. Nijemci nazivaju ruski jezik tatarsko-njemačkom smjesom, a Hrvati to ponavljaju. Nijemci tvrde da je ruski izgovor nemoguće naučiti, a Hrvati se s tim slažu. Radić s tugom primjećuje: „Samo u jednoj stvari ne slijedimo Nijemce. Oni vrijeđaju i preziru ruski jezik, ali ga uče s velikim entuzijazmom“.

 

Stjepan Radić zajedno je sa svojim bratom Antunom osnovao 1904. Hrvatsku seljačku stranku koja je pod različitim nazivima postojala do kraja Drugog svjetskog rata. Taj događaj nije ostao neprimijećen u Rusiji. U ruskom tisku pisali su o Radiću kao o „iskusnom novinaru“ i „visokoobrazovnom Hrvatu“. U jednom od ruskih časopisa ovako je pisalo: „On je organizator i vođa mlade hrvatske stranke čisto narodnog i demokratskog karaktera koja si je zadala plemenit cilj da probudi u hrvatskoj masi narodnu svijest te zajedno s tim „slavensku savjest“. Radić je okarakteriziran kao „romantičar“, pristaša ideje slavenskog jedinstva, uključujući i ruskog. Posebno se ističe sljedeća stvar: „U posljednje vrijeme puno radi na osnivanju na različitim mjestima „hrvatskog kraljevstva“ ruskih kružoka, opskrbljuje ih knjigama, podučava ruski jezik, uspostavljajući čvršće rusko-hrvatske veze“.

U sljedećem članku čitajte o tome kako su buduće godine Radićevog života bile povezane s Rusijom.