„Vrijeme pognutih saksofona“: novi ruski jazz i njegovi sovjetski inženjeri

Izvor: Press Photo

Izvor: Press Photo

Tijekom desetljeća sovjetski glazbenici kopirali su zapadna otkrića i novitete u različitim žanrovima. No postoji jedna iznimka u tom pravilu: novi jazz. U 1970-im u SSSR-u pojavio se jedinstveni glazbeni pravac koji je pokorio slušatelje na zapadu.

U 1960-im najnapredniji iz sovjetskih intelektualaca oduševljavali su se avangardnim kompozitorima Johnom Cageom i Pierreom Boulezom te avangardnim jazzom Ornetta Colemana i Johna Coltranea. Istovremeno počele su se pojavljivati knjige o konceptualnoj umjetnosti i kazališnim performansima. Iz simbioze tih utjecaja nastala je originalna pojava – novi jazz.

Ideolog novog jazza bio je novinar i glazbeni kritičar Efim Barban, koji je sredinom 1970-ih u samizdatu objavio knjigu „Crna muzika, bijela sloboda“. „Njezino prvo izdanje“, prisjeća se Barban, „tiskano je u 70 primjeraka. Sredinom 1970-ih u SSSR-u nije bilo više od stotinu ljudi koji su bili upoznati s umjetnošću slobodnog jazza (avangardnog). Oni su se svi međusobno znali, iako je, hajdemo tako reći, geografija novog jazza bila jako raširena – od Vilniusa do Novosibirska, od Arhangelska do Almatija. U to vrijeme free-jazz bio je dio glazbenog undergrounda, dio alternativne kulture“.  

Na Zapadu novi jazz popularizirali su sovjetski emigranti iz ruske službe BBC-a. Leo Fejgin (pseudonim Aleksej Leonidov) vodio je program o sovjetskom free-jazzu te je objavljivao ploče avangardnih sovjetskih džezista na svojem labelu „Leo Records“. Kasnije su se njemu pridružili Efim Barban (pseudonim Gerald Wood) i Aleksandar Kan.

Jedan od najjačih predstavnika žanra bio je trio GTČ: Vjačeslav Ganelin (pijano), Vladimir Tarasov (bubnjevi), Vladimir Čekasin (puhačka glazbala). Trio je nastao u Vilniusu početkom 1970-ih. A osnovu programa činile su virtuozne improvizacije u svim stilovima.

Bio sam na koncertu GTČ-a u Moskvi početkom 80-ih. U prostoru Udruge slijepih okupilo se nekoliko stotina ljudi koji su posjećivali underground rock-koncerte. Tad nije bilo podjele između free-jazza i rocka. I jedan i drugi pripadali su novim glazbenim pravcima koji su oduševljavali studente i intelektualce. Koncert je bio u sklopu „Jazz pretplate“, svojevrsnog jazz likbez-a (rus. „likbez“- likvidacija nepismenosti, masovno opismenjavanje u SSSR-u, op. red.), u ovom ili onom moskovskom kulturnom društvu izvodili su se jazz koncerti prije kojih je neki službeni glazbeni kritičar najprije održao svoje predavanje.


GTC – Poi Segue

GTČ je raskrčio teren za čitavu plejadu glazbenika te je na Zapadu predstavio SSSR kao državu u kojoj postoji vlastiti avagnardni jazz.  

Moskovski novinar i glazbenik Aleksandar Lipnicki bio je prvi u SSSR-u koji je objavio u službenim novinama „Sovjetska kultura“ pozitivan članak o triju. Članak je učvrstio status tad malopoznatog GTČ-a te im je pomogao preživjeti nejednostavnu sovjetsku stvarnost.

Svi su znali krilaticu:

„Danas igra jazz,

a sutra će domovinu prodati!“ 

Tipična je priča Eddija Rosnera, popularnog glazbenika koji je prvi u SSSR-u počeo svirati swing. NKVD ga je uhitio 1946. i poslao na deset godina u Gulag iz kojeg je izašao 1954., tek nakon Staljinove smrti. Svaki džezist tog vremena mogao je završiti kao Rosner.


Fragment iz filma „Eddie Rosner. Jazzman iz GULaga“

Politbiro Centralnog komiteta Komunističke partije donio je 1948. odbojnu rezoluciju u kojoj se žigosao formalistički pravac u glazbi kao „onaj koji je tuđ narodu“. Tuđi su bili i džezisti. Glazbenicima koji su izvodili pogrešnu muziku prijetila je kazna logora. To je razdoblje u povijesti sovjetskog jazza dobilo naziv „Vrijeme pognutih saksofona“. Jazz saksofon bio je proglašen neprijateljem sovjetske izgradnje.  

U 1970-im mnogi vodeći glazbenici nisu imali profesionalan status ili su pripadali državnim fliharmonijama koje im nisu organizirale ni koncerte, ni gostovanja. Jedina u SSSR-u diskografska kuća „Melodija“ objavljivala je ploče sovjetskih džezista jako rijetko. U pravilu to su bile antologije. Glazbenici su godinama morali čekati na objavljivanje solo albuma, a puno njih to nije ni dočekalo.

Represije su dovele do toga da su glazbenici prvom prilikom emigrirali na Zapad. Početkom 90-ih iz države je otišlo mnoštvo talentiranih džezista u Izrael, Njemačku, Francusku, SAD.

Sergej Kurehin (1954.-1996.) bio je drugi izvanredan novator. Započeo je kao free-jazz pijanist, no najveću popularnost stekao je nakon osnivanja 1984. eksperimentalnog projekta „Pop-Mehanika“ (PM). To je bio avangardan spoj najrazličitijih stilova, od free-jaza, rocka, estrade do kazališta apsurda i performansa. Kurehin je razradio vlastite metode dirigiranja, uključujući skokove i zamahe nogama. PM je učinkovito i inovativno miješao različite glazbene i kazališne pravce. Sastav je varirao od nekoliko glazbenika do nekoliko desetaka ljudi.

Kroz PM prošli su glazbenici vodećih lenjingradskih grupa 1980-ih: Akvariuma, Kina, Aukciona. U PM-u sudjelovali su mnogi poznati džezisti: Vladimir Čekasin (GTČ), Sergej Letov, Igor Butman, Arkadij Šilkloper i drugi.


Pop-Mehanika (1985) 


Pop-Mehanika – Nojeva barka (Coj, Kasparjan, Butman, BG)


Sergej Kurehin – Pop-Mehanika № 418


Sergej Kurehin i Pop-Mehanika


Pop-Mehanika

Svake godine u St. Peterburgu održava se festival SKIF (Sergej Kurehin International Festival). Radi centar Suvremene umjetnosti „Sergej Kurehin“, koji predstavlja i podržava mlade, eksperimentalne, avangardne glazbene projekte. Ali novi geniji i inovatori takvog kalibra kao što je bio projekt GTČ ili Kurehin više se nikad nisu pojavili. Oni pripadaju povijesti.

Novi jazz je jedinstveni primjer upadljive glazbene pojave koju je utemeljilo nekoliko talentiranih entuzijasta, usprkos vlastitom strahu i totalitarnom sustavu.