„Kovčeg“, prva knjiga Sergeja Dovlatova objavljena na hrvatskom jeziku

Brodski: pročitajte Dovlatova i uzduž i poprijeko

Što Rusi danas čitaju? Ruska književnost je na raskrsnici: traže se novi žanrovi, novi jezik i novi junak. O ruskom književnom tržištu i suvremenom čitatelju za Ruski vjesnik govore protagonisti književne scene.

Iako hrvatsko izdavaštvo ne prati sustavno rusku književnost, ove će godine pokušati opravdati dosadašnje propuste time što će Sajam knjige u Istri u cijelosti biti posvećen ruskoj književnosti. No, kako saznajemo od izbornice ruskog programa, rusistice Ivane Peruško s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, najveći književni sajam u regiji, koji se održava u Puli od 5. do 15. prosinca, Dovlatova neće posebno predstaviti. Iako izlazak koincidira s razdobljem održavanja sajma, riječ je o autoru koji više nije među živima. „Kovčeg“ je prevela Sanja Veršić, prevoditeljica Lotmanove „Kulture i eksplozije“ i inih naslova.

Profesoricu Jasminu Vojvodić, autoricu knjige „Tri tipa ruskog postmodernizma“ objavljene prošle godine, s Katedre za ruski jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu upitali smo za razloge objave, odnosno ranije neobjave samog Dovlatova i inih zanimljivih autora iz Rusije. „Hrvatsko izdavaštvo nastoji pratiti trendove. U nas se prevodi sporadično, tj. po privatnom izboru prevoditelja i izdavača. U knjizi sam čak točno navodila što se prevodilo i što se prevodi te koji su pisci prisutniji u prijevodima, a kojih gotovo nema, premda bi to zaslužili.“, smatra dr. Vojvodić. 

Sergej Donatovič Dovlatov-Mečik (Сергей Донатович Довлатов-Мечик) rođen je 3. rujna, 1941. u Ufi, u SSSR-u, sin armenske lektorice i kazališnog redatelja, Židova. Prekinuvši studij finskog jezika, nakon regrutacije je postao čuvar u koncentracijskom logoru. Živio je u Sankt-Peterburgu, a skupa je s Josifom Brodskim, Bulatom Okudžavom i Evgenijem Rejnom, pripadao moćnoj gomilici pisaca disidenata. Brodski je jednom izjavio i to da je „Sergej Dovlatov jedini ruski pisac čija djela treba iščitati i uzduž i poprijeko“. Napustivši Rusku sovjetsku republiku, Dovlatov već krajem 1969. godine odlazi živjeti u Tallin, gdje radi u estonskim novinama do proljeća 1973. godine, nakon čega prvo nakratko odlazi u Rim, a ubrzo i u SAD. Na to se odlučio nakon što je izbačen iz Udruženja sovjetskih novinara, radi objavljivanja svojih priča u samizdatu koje su tako našle put do zapadnjačke štampe. Svoj prvi roman, „Zonu“ pripremao je od šezdesetih do osamdesetih godina, radeći na rukopisu punih sedamnaest godina. 

Disidenti su, danas, dvostruko zanimljivi

Bolje lijepa nego vjerna: ruska književnost u hrvatskom prijevodu O poteškoćama hrvatskih prevoditelja s ruskog: "Prijevod je često odgovoran za recepciju pojedinog autora u novoj kulturi. Zna se dogoditi da izuzetna knjiga na jednom jeziku postane, zbog lošeg prijevoda, književnim šundom na drugom."

„Objavljivati disidente poput Brodskoga, Erofeeva ili Dovlatova sigurno je privlačno. Na neki je način izdavaštvo propustilo ranije objavljivanje disidentskih autora, a sada to vidi kao priliku. Veći interes za objavljivanjem disidenata u skladu je s objavljivanjem drugih suvremenih ruskih autora. Disidenti su dvostruko interesantni“, saznajemo kroz elektronsku prepisku s dr. Vojvodić. „S jedne strane politički; politički progon, bijeg, odlazak iz zemlje uvijek je čitateljima privlačan; a s druge, pokazuju da su postmodernistička strujanja u ruskoj književnosti počela prije raspada SSSR-a. Danas ih se čita iz drukčije perspektive. Imamo potreban vremenski odmak od onoga političkog vremena koje je produciralo disidente. Sada naši čitatelji imaju prilike čitati Ven. Erofeeva, Vikt. Erofeeva, Brodskog... Ujedno, što mi se čini dosta važnim, pojačao se interes za razdobljem socijalizma i to u svim segmentima. Jedan od njih je i disidentstvo“, dodaje dr. Vojvodić, uz zaključak, „Limonov, o kojemu, zanimljivo je, studenti dosta često pišu seminare i diplomske radnje, neće možda kod nas doživjeti veću popularnost i prijevode, jer je politički markiran i sudjelovao je u ratu u Hrvatskoj“.  

Zbirkom priča „Kovčeg“ pisanih u ponajboljoj tradiciji Gogoljeve „Kabanice“, pisac nas vodi u sovjetsku Rusiju šezdesetih godina 20. stoljeća, otkrivajući poglavlja svog životarenja kao novinara, vojnika, umjetnika, švercera, pa čak i čuvara u konc-logoru. Kako je Čehova ipak ponajviše cijenio od svih ruskih pisaca, na „Kovčeg“ možemo gledati kao na prvi čin tog života koji je popratio u tzv. autobiografskoj prozi. Finske čarape, kožne vozačke rukavice, odijelo s dvostrukim proredom, jakna od umjetnog krzna, kožni oficirski opasač i par cipela bile su stvari koje je Sergej Dovlatov u kovčegu ponio u emigraciju. Mnogo godina poslije kovčeg otkriva piščev sin i tako je gotovo slučajno postao tema i sadržaj ove knjige, a usput i neka ironična verzija žanra priča za laku noć. 

Disident koji je izmakao imidžu pisca-žrtve

Dovlatov opisuje kako su te praktički bezvrijedne stvari bile zapravo sve što je stekao za trideset šest godina života u domovini, no svejedno baš ti, smiješni i odavno nepotrebni predmeti, izazivaju u njemu val gotovo prustovskih uspomena, koje su, kako sam autor veli, vjerojatno bile skrivene u naboru tih ubogih krpa i tako postale otponac za priče. Priče su označene odnosom prema svakodnevnoj reprezentaciji, prema odjeći koja tvori malograđansku formu. U tom je smislu Brodski poentirao svoju raniju ocjenu njegova djela. "Krucijalna stvar je njegov ton, kojeg će moći prepoznati svaki član demokratskog društva: pojedinca koji neće sebi dopustiti da ga se izabere za ulogu žrtve, koji nije opsjednut s onime što ga čini različitim", rekao je Brodski.

Tako Dovlatov afirmira tzv. „Drugost“ iz niza bizarnih suprotnosti, napregnutih poput žice za ekvilibriranje akrobata u cirkusu na opreci između art decoa i modernizma. One detektiraju sudare svjetova koji su aktualne u ruskoj književnosti još od Turgenjeva i Dostojevskog. Ono što su za Turgenjeva bili stari i mladi, a za Dostojevskoga moćni i bezobzirni nasuprot nerealiziranih i dostojanstvenih, kod Dovlatova su naprosto 'Drugi' sa svim svojim socijalnim antipodima. U Americi, Drugost' dobija i političku popudbinu fenomena koji se osamdesetih tek uspostavljao – multikulturalnosti. Ta i takva „Drugost“, svoju punu doživljava kroz na što nisu ostali imuni niti američki kritičari. 

Puhanje i pisanje na hladno  

Teme i ideje ruske književnosti 21. stoljeća Ruska književnost se, kao i uvijek tijekom svoje duge povijesti, i u 21. stoljeću bavi svojom važnom zadaćom: osmišljava epohu, slika portrete novog društva i njegovih predstavnika, postavlja provokativna pitanja, stvara realistične, polufantastične ili postapokaliptične slike, traži forme koje odgovaraju vremenu i, najzad, otkriva mnoga nova imena. Ruski vjesnik predstavlja najvažnije teme i postignuća ruskih književnika novog stoljeća.

Iste, 1986. godine, Dovlatov objavljuje roman „Strankinja“ kojeg čitamo u prijevodu novosadskog Stylosa iz 2003. godine. Potragu jednog običnog čovjeka za boljim životom, piše iz lika dobrostojeće ruske djevojke koja je SSSR napustila sa sinom jedincem, nakon dva neuspješna braka. S „Muž je bio apsolutno neophodan. Trebalo ga je imati, barem kao predmet mržnje“, piše junakinja Marusja, kao da je pisao inverziju svoje životne priče. On u domovini nije postigao skoro ništa, te je pravi životni i autorski procvat doživio tek u emigraciji, kad je osnovao liberalnu reviju „Novyj Amerikanec“ i vodio popularnu radijsku emisiju „Slobodna Rusija“.

Marusja živi život veselo i lakomisleno. Pripadnica je više srednje klase, otac joj je glavni tehnolog male tvrtke, a majka šef odjela prodaje, te iste tvrtke. Njezini socijalni reperi okarakterizirani su kroz sijaset statusnih simbola, poštivanjem društvenih regula na koje Dovlatov puše (piše!) i na hladno. Ruska je djevojka 's pedigreom', ona svira klavir, bavi se gimnastikom, dorasla je uz dječju poslugu... Kao apsolventica instituta za kulturu mogla je puno putovati i posla je oduvijek bilo, barem u umjetničkom amaterizmu. No, svejedno, sreće u ljubavi za nju nije bilo.

U erotskom melting-potu

Za razliku od Rusije čiji feminini identitet posljednjih desetljeća vežemo uz internetske portale koji prodaju ruske nevjeste kao živo blago, Marusja je u Njujorku dvije godine odolijevala udvaračima. Oni su bili bizarno intonirane ruski emigranti iz enklave stilizirane više iz rakursa Amerikanaca. E da bi u jednom trenutku popustila pred udvaranjem jednog Rafaela, Latinoamerikanca, i ušla u erotski melting-pot dvaju ženskih kultura – američke i ruske. Nakon mnogih peripetija koje samo zagrijavaju kaveni lonac ovog socijalno obojenog ljubića, radeći mahom neprihvatljive poslove za njezinu socijalnu fizionomiju, odlučuje se zatražiti povratnu kartu. I tu je pobjedonosna piščeva ironija kao antiteza izjavi dramatičara Tennesseeja Williamsa koji je izrekao da američki životi najčešće nemaju drugi čin. Marusjin je život, tako, uspio opisati u sva tri čina.

Kako je pisala američka rusistica Ekaterina Young u knjizi „Sergej Dovlatov i njegove narativne krinke“, Dovlatov će ostati zapamćen i stoga što se prilikom opisivanja svojih uzničkih iskustava u „Zoni“, namjerno nije osvrtao na okrutnosti koje je sam doživio iza brave. A kako se osim sudaranja s autoritetima, Dovlatov sudarao i s poetikama, odnosno nečime što je sam nazvao pseudo-dokumentarizmom, u intervjuu danom Johnu Gladu naglasio je sljedeće. „Ja pišem pseudodokumentarističke priče u nadi da će jednom uspostaviti dojam stvarnosti, dojam da je to bilo tako kako sam napisao, iako u osnovi sto posto nije bilo, jer sam sve to izmislio“.

„Kovčeg“, Sergeja Dovlatova, u prijevodu Sanje Veršić, objavljen je u izdanju Naklade Ljevak.