„Ruske godine“ Vatroslava Jagića. Drugi dio

Zgrada sveučilišta u Sankt-Peterburgu gdje je predavao Jagić. Fotogragija iz slobodnih izvora

Zgrada sveučilišta u Sankt-Peterburgu gdje je predavao Jagić. Fotogragija iz slobodnih izvora

Nastavljamo priču o „ruskim godinama“ Vatroslava Jagića.

Napustio je 1874. Odesu i preselio se u Berlin, gdje je imao bolje uvjete za znanstvenu djelatnost. Ipak ne može se reći da se i u Berlinu hrvatski filolog osjećao u potpunosti ugodno. Unutarnja politika njemačke vlade, njezina borba protiv „panslavizma“ izazivala je uzrujanost kod hrvatskog filologa. I nakon smrti prijatelja Izmaila Sreznevskog, koji je bio pročelnik Katedre za slavistiku na Peterburškom sveučilištu, Jagić je mogao preuzeti njegovo mjesto. Hrvatski znanstvenik odgovorio je pozitivno na prijedlog iz Peterburga te se ponovno preselio u Rusiju.   

„Peterburško“ razdoblje njegovog stvaralaštva započelo je nesporazumima. Naime, Jagić je unaprijed pokušao dobiti garanciju da će njegova obitelj u St. Peterburgu biti materijalno osigurana. U prepisci je s Vladimirom Lamanskim isticao: „Ono što je ovdje (u Berlinu) najnormalnije, kod vas pravi poteškoće i zbrku. A Vi još podrugljivo dodajete da će stranac sve dobiti. Ne, dragi moj! Ne vrijeđajte me!“. Filolog je izražavao svoje nezadovoljstvo činjenicom da bi se ovim njegovim zahtjevima u Njemačkoj udovoljilo za samo osam dana te je isticao da će materijalno biti na gubitku, ako se preseli iz Berlina u St. Peterburg. Ipak Jagićevo neprihvaćanje materijalnih uvjeta u početku nije bilo tako oštro kao ono u Odesi.

Bista Vatroslava Jagića, rad Ivana Meštrovića.

Fotografija iz slobodnih izvora

Što se tiče Peterburškog sveučilišta, tj. Jagićevog radnog mjesta, negativno je ocjenjivao rad fakulteta, ističući kako na „sjednicama fakulteta nije bilo nikakvog reda ni organizacije. Nakon ozbiljne atmosfere berlinskih fakultetskih sjednica, osjećao sam se, došavši u ovaj bučan kolektiv, kao da sam dospio u nekakvu duboku jamu“. Osim toga, hrvatski filolog smatrao je rusku slavistiku suviše ispolitiziranom. Smatrao je da su u njoj „prenaglašene slavenske ideje“.

Osim sveučilišta i Akademije znanosti, Jagić je radio i u drugim obrazovnim institucijama St. Peterburga. Recimo, na ženskim tečajevima „Bestužev-Rjumin“ pri Institutu plemenitih djevojaka. Hrvatski filolog bio je i više nego zadovoljan iskustvom predavanja u toj obrazovnoj instituciji, posebno ga je radovalo to što se polaznice nisu, za razliku od studenata na povijesno-filološkom fakultetu, odnosile prema njegovim predavanjima krajnje sumnjičavo, želeći sve iskritizirati i provjeriti.

U St. Peterburgu hrvatski filolog sklopio je nova poznanstva, i to ne samo u znanstvenoj zajednici. Stekao je nove prijatelje i poznanike, među kojima je bio, recimo, knez Pavel Vjazemski, sin poznatog ruskog pjesnika Petra Vjazemskog. Pavel Vjazemski bio je utemeljitelj „Zajednice ljubitelja stare pismenosti“ te je Jagića pozvao, dok je još ovaj živio u Berlinu, da se pridruži toj zajednici. Jagić je svaki petak posjećivao taj skup te je tamo dobivao ono prema čemu je uvijek i težio: druženje u uskom krugu istomišljenika. Hrvatski filolog dolazio je često i u druge prilike da se upozna sa životom ruskih ljudi. Na Novu godinu, Uskrs i druge blagdane Jagić je odlazio do svojih prijatelja i poznanika. Evo kako je to opisao: „U Rusiji na Maslenicu peku nacionalne poslastice – palačinke. Na palačinke se odlazi prijateljima u goste, a teška za želudac hrana zalijeva se velikom količinom vina i votke. Rusi imaju još jedno nacionalno jelo koje je dobro poznato i nama, južnjacima: pečeni odojak. Jednom smo tako završili za blagdanskim stolom kod naših prijatelja i nije nam preostalo ništa drugo nego da jedemo i pijemo koliko nam duša želi“.

„Ruske godine“ Vatroslava Jagića. Prvi dio
Ove godine navršava se 175 godina od rođenja i 90 godina od smrti hrvatskog i ruskog znanstvenika Vatroslava (ili Ignatija Vikentjeviča, kako su ga zvali u Rusiji) Jagića (1838.-1923.), jednog od najvećih slavističkih stručnjaka. Jagić je tijekom svojeg života bio intenzivno povezan s Rusijom.

Dakle, Jagićev položaj u St. Peterburgu, njegov status, krug prijatelja ukazuju na to da je bez ikakve dvojbe imao dostojno mjesto među ruskih znanstvenicima-slavistima. No očigledno da je hrvatski filolog ipak želio živjeti još bolje. I na kraju ga je njegovo nezadovoljstvo potaknulo da ode iz St. Peterburga. Tim više, jer su mu 1885. predložili profesorsko mjesto na slavistici u Beču. I Jagić je pristao. Pisao je Tolstoju, ministru unutarnjih poslova Rusije i predsjedniku Akademije znanosti: „Kad sam prije pet godina doputovao u St. Peterburg, nadao sam se da ću uspjeti značajno proširiti svoju djelatnost. Ipak, moje nade su se samo djelomično opravdale. Uskoro se pokazalo da svi izvori mojeg ovdašnjeg uzdržavanja u usporedbi sa skupoćom ovdašnjeg života ne daju mi ono što mi je u Berlinu davalo samo jedno sveučilište“. Ministru narodne prosvjete Deljanovu pisao je otvorenije: „Zapravo već sam umoran od toga da držim mnoštvo predavanja u različitim obrazovnim institucijama samo za to da bih mogao uzdržavati obitelj i odgajati djecu. To se negativno odražava na moju stvaralačku djelatnost, ograničava moj rad“. Jagić napušta 1886. St. Peterburg i odlazi u Beč. Tamo također nije bio u potpunosti zadovoljan. U 1888. pisao je Lamanskom o „nadmenom preziru“, čak „bijesu“ Nijemaca i Mađara prema Slavenima u Habsburškoj monarhiji koji je iskusio na vlastitoj koži. U mirovinu je otišao 1908., a nakon početka Prvog svjetskog rata te raspada Austro-Ugarske i Ruskog Carstva prekinula se njegova veza s ruskim kolegama. Umro je 1923.

Kao zaključak možemo reći da je Jagić posvetio značajan dio svojeg života i karijere Rusiji, upoznao je ruski život s najrazličitijih strana te je u Rusiji čak dobio ime i patronimik. Ipak Jagić je ostao predan Austro-ugarskoj, bio je prožet njemačkom kulturom te je imao europske predodžbe o životu. Jagićevo nezadovoljstvo svojim položajem u Rusiji, Njemačkoj, Austro-Ugarskoj zapravo je posljedica proturječnosti njegovog karaktera. No bez obzira na to, Jagić je, kao jedan od najvećih filologa svojeg vremena, značajno doprinio razvoju hrvatsko-ruskih veza. Bez njegove djelatnosti teško je zamisliti povijest međusobnih odnosa Rusije i Hrvatske.