Buhlo, alkaš, pollitra: ruski rječnik alkohola

„U Drevnoj Rusiji veselje je piti, ne možemo bez tog biti“, izgovorio je, prema legendi, u X. st. knez Vladimir koji je vladao Kijevskom Rusijom, odabirući kršćanstvo kao religiju koja dopušta alkohol, a ne islam koji propovijeda trezvenost. A u XV. st. Slaveni su naučili variti takozvano „hljebno vino“, tako su tad nazivali votku, koja je eto već više od 500 godina ruski narodni napitak.

Tradicionalan povod za opijanje nisu samo praznici ili posjeta gostiju. Recimo, moguće je „zaliti“ novu kupovinu, i to bilo koju kako bi ona što dulje služila svojoj svrsi. No ako postoji želja, poseban povod nije ni potreban. Ako se kaže „Nešto je zahladilo...“, gotovo će se svaki Rus nadovezati na tu popularnu izreku: „... nije li vrijeme da nešto cugnemo?“, odnosno popijemo da bi se zagrijali.

U standardnu bocu votke stane pola litre, pa se zove „pollitra“. Ta riječ označava upravo bocu votke, a ne nekog drugog pića. Riječ  „vipivka“ (hrv. dobra kapljica) obično označava žesticu. U slengu za nju postoje riječi „buhlo“ ili „kir“, koje dolaze od popularnih žargonskih glagola „buhatj“ i „kirjatj“. Općenito govoreći, u ruskim rječnicima zabilježeno je nekoliko desetaka glagola koji označavaju proces konzumiranja alkohola. Voditelji na ruskim vjenčanjima zabavljaju goste natjecanjem tko će ih više nabrojati.

Osim votke, u sovjetsko vrijeme popularan je bio (posebno među studentima) takozvani porto. Pod tom markom prodavalo se jeftino vino s velikim postotkom alkohola koje su, zbog njegovog jakog učinka na mogućnost govora, nazivali „bormotuha“. Ta riječi dolazi od glagola „bormotatj“ (hrv. mrmljati).

Kad ponestane žestice tijekom druženja, pojavljuje se u pravilu potreba da se ode po nove zalihe. Zbog toga obično govore dok planiraju količinu kupovine: „Koliko god da uzmeš, svejedno će se popiti“. Ta situacija opisuje se sintagmom „poslati glasonošu“, što je zapravo skraćena varijanta izreke „Ne trebamo li poslati glasonošu po jednu flašu?“. U sovjetsko vrijeme trgovine su se zatvarale rano, no votka se mogla kupiti kod vozača taksija. Naravno, po većoj cijeni. U suvremenoj Rusiji donedavno nije postojao takav problem (žestica se prodavala u trgovinama koje su radile danonoćno). No prije par godina uvedena su ograničenja: recimo, u Moskvi se sav alkohol (uključujući i pivo) ne prodaje nakon 23 sata, a u Moskovskoj oblasti nakon 21 sata.

Više iz ove rubrike:

Djevojčica, gerla, tjolka, putana – ruski žargon za riječ „žena“ Kad djevojčica naraste, postaje djevojka. Kad izgubi nevinost, postaje žena. Kad rodi, postaje majka. U ruskom jeziku te riječi dobivaju novi smisao koji nije uvijek pristojan.

Kupus, limuni, babe – riječ „novac“ i njezini sinonimi u ruskom jeziku Ruska riječ „novac“ (rus. denjgi) okružena je velikim brojem sinonima u slengu. Jedni zamjenjuju druge, no postoji nešto što je nepromjenjivo: kao i u slučaju automobila (koji su postali „tačke“) prevladavaju omalovažajuće riječi, koje poriču ozbiljan odnos prema novcima.

Promjene u ruskom jeziku i životu: „nestali“ sovjetski pojmovi U suvremenoj Rusiji redovi kupaca s punim kolicima stoje sve do blagajni u velikim supermarketima. U tom pogledu suvremena Rusija ne razlikuje se od drugih država. A u sovjetsko vrijeme red je bio posebna pojava koja se opisivala istim takvim posebnim riječima.

Svojevrsnu parodiju na tradiocionalan ritual ruskog druženja uz alkohol može se vidjeti u komediji „Jesenji maraton“ Georgija Danelija. Peterburški filolog i danski profesor rade na prijevodu Dostojevskog, no njihov stvaralački proces narušava cimer, bravar, koji smatra da je posve normalno da ih na svoj neradni četvrtak časti votkom. Budući da bi ih bilo neumjesno odbiti, profesor pije zajedno s njima te se sljedeća minuta odvija za kuhinjskim stolom u neugodnoj tišini, nakon čega bravar govori frazu koja je potom ušla u svakodnevnu upotrebu: „Dobro sjedimo“ (u značenju: „dobro se provodimo“, „ništa nam ne fali“ op. red.). Pijani profesor nastavlja piti s bravarom. Poslije još jednog odlaska u trgovinu, profesor odbija ići u ustanovu za otrežnjenje, kamo policija odvodi užasno pijane osobe.

„Saznao sam nekoliko novih riječi“, govori idućeg jutra profesor svojem kolegi. „Ja sam „alkač“, zar ne?“. Točno, ali ne u potpunosti. Pravilan oblik te riječi je „alkaš“, ona je skraćenica riječi „alkoholičar“ koju svi upotrebljavaju. Obično se razlikuju riječi „alkoholičar“ i „pijanica“: alkoholičari pate od nesavladive težnje prema opijanju, a pijanica može i ne mora piti (i to obično žesticu).

Tema opijanja česta je i u drugim sovjetskim filmovima. U „Čovjekovoj sudbini“, filmu snimljenom još krajem 50-ih, sovjetski ratni zarobljenik zaprepašćuje njemačke oficire, ispijajući votku jednu za drugom. I to prve dvije čaše ispija bez zakuske („ruski vojnik ne mezi nakon prve, pa ni poslije druge“).

No „Ironija sudbine“ nesumnjivo je glavni film iz sredine 70-ih koji obrađuje tu istu temu. Film se već nekoliko desetljeća obavezno pokazuje na televiziji 31. prosinca, uoči Nove godine. Junak, stanovnik tipične moskovske novogradnje, na zadnji dan godine ide s trima prijateljima u saunu. Nakon nekoliko boca votke odlazi avionom u Lenjingrad te dospjeva, ne primijetivši to u pijanom stanju, na novogodišnju noć u standardan tipičan stan, na identičnoj tipičnoj adresi, ali u drugom gradu. Raščišćavanje situacije s domaćicom lenjingradskog stana neočekivano prerasta u lirske osjećaje te sve vodi k tome da će se njihov osobni život radikalno izmijeniti.

Pijanstvo je, bez obzira na čitavu romantizaciju, u sovjetsko vrijeme bio ozbiljan društveni problem. Zato je Mihail Gorbačov, koji je 1985. došao na vlast, poduzimao mjere kako bi ga ograničio. Te su mjere nazvane čak „suhim zakonom“, iako nije bilo potpune zabrane alkohola. Žrtva te kampanje bio je i film: iz starih filmova „izrezane“ su scene opijanja.

Nakon 1991. Rusiju je prekrio novi val alkoholizacije. Kiosci su bili krcati uvoznom žesticom „Rojalj“ u bocama od jedne litre, a televizija je čak u glavnom terminu reklamirala votku „Smirnov“, „Rasputin“ i, ma kako god to zvučalo paradoksalno, „Gorbačov“. A danas je situacija s alkoholom postala u potpunosti civilizirana: u supermarketima nudi se na desetke (ako ne i stotine) različitih marki kvalitetne žestice, ali to više ne pobuđuje pretjerano uzbuđenje. Ako želimo, zaista sad možemo „dobro sjediti“.