„Ruske godine“ Vatroslava Jagića. Prvi dio

Forografija iz slobodnih izvora

Jagić je u Rusiji ukupno radio oko osam godina te je dobio, prije nego što se neposredno upoznao s državom, priznanje od ruske znanstvene zajednice. Počevši od 70-ih godina 19. st., njegovi radovi počeli su se objavljivati u Rusiji, a bilješke, članci i brošure ruskih autora, posvećeni njegovom stvaralaštvu, izlazili su i nakon što je Jagić otišao iz Rusije. 

Život i sudbina „hrvatskog konzula“ Krunoslava Heruca u Rusiji. Prvi dio „Hrvatski konzul u Peterburgu“ – tako je vođa Hrvatske narodne seljačke stranke Stjepan Radić naslovio svoj objavljeni 1909. članak o životu i stvaralaštvu Krunoslava (u Rusiji – Krunoslava Jurjevića) Heruca, hrvatskog publicista, poduzetnika i javnog djelatnika.

Rodio se 1838. u Varaždinu. Studirao je na Sveučilištu u Beču, na Filozofskom fakultetu, predavao je na gimnaziji u Zagrebu, gdje je dobio zvanje profesora. Još je u 1860-im stupio u vezu s ruskim kolegama, konkretno, s poznatim slavistom Izmailom Sreznevskim s kojim se dugo vremena dopisivao te razmjenjivao potrebne za znanstveni rad knjige. Upravo zahvaljujući Sreznevskom, Jagić je izabran za člana ruske Akademije znanosti u 1869. te sljedeće godine za doktora slavenske filologije na Peterburškom sveučilištu. U jednom od pisama Sreznevskom Jagić priznaje: „U potrazi za većom srećom, koju ne mogu naći na nesretnom hrvatskom rodnom tlu, želio bih jako otići u Rusiju“. 1870. Jagić je poslao molbu za mjesto predavača komparativne filologije na Peterburškom sveučilištu. Ona mu je i odobrena za godinu dana. 

Jagić je u Rusiju stigao 1872. Isprva je bio oduševljen svojim putovanjem u Rusiju. Pisao je u svojim uspomenama: „Odavdje konačno započinje vladavina slavenskog svijeta, a to se s takvom radošću odrazilo u mojem srcu, ovdje više ne treba skrivati slavenski jezik pred moćnijom stranom gospodom: njemačkim, talijanskim, mađarskim, turskim ili bilo kojim drugim“. No dvije godine koje je proveo u Odesi bile su jedne od najtežih u njegovom životu i karijeri. Nije mu se svidio sam grad, a to neprijateljstvo prema Odesi povećavalo se što je dulje bio u tom gradu. Na prvi pogled grad mu nije bio suviše zanimljiv, nije odgovarao njegovom znanstvenom radu. O tome je pisao u jednom od svojih prvih pisama ruskom znanstveniku-slavistu Vladimiru Lamanskom: „Odesa je običan, trgovački grad, u njemu nema ništa posebnog, originalnog. Ljudima koji se bave znanošću, a ne prodajom kruha, ovdje je jako nezgodno živjeti. Užasno je skupo. Ovdje kao da se održava stalna izložba! Gotovo da je nemoguće dobiti stan. Teško da ću dugo ovdje ostati. Čini se da je i loša situaciju na ovdašnjem sveučilištu: ljudi se jako malo bave znanošću“. Već za mjesec dana Jagić piše o Odesi kao o „užasnom u svakom pogledu“ gradu. Osim već navedenih nedostataka, piše da nema vode, biljnog svijeta te da je svuda „užasna prašina“. Početkom 1873. naziva ga već „odvratnim gradom“, „gradom koji mrzi znanost“. Svoj boravak naziva, bez ikakvog okolišanja, „kaznom“ i zaključuje: „Bolje je biti učitelj u Zagrebu, nego profesor u Odesi“.

I. K. Ajvazovski. "Odesa. Obalna ulica", 1840.

Život i sudbina „hrvatskog konzula“ Krunoslava Heruca u Rusiji. Drugi dio Nastavak priče o sudbini Krunoslava Heruca, „Hrvatskog konzula“, u Rusiji nakon početka Prvog svjetskog rata i revolucije iz 1917. godine.

Zbog čega je Jagić imao tako negativan stav prema Odesi? Kao prvo, na sveučilištu je morao na sebe, zbog ograničenog broja predavača, preuzeti dodatne obveze, te predavati one predmete koji nisu bili usko povezani s njegovom strukom. Hrvatskog znanstvenika ljutio je nedostatak stručne literature u sveučilišnoj knjižnici, a i prevlast u znanstvenom sveučilišnom vijeću predstavnika prirodnih znanosti, koje nije previše zabrinjavao problem filološkog fakulteta. Naime, filološki fakultet oskudijevao je tad u stručnom kadru i novcu. U Odesi Jagić je proživio i osobnu tragediju, u prosincu 1872. umrla je njegova kćerka Elena od upale pluća. Nije iznenađujuće da su sve te otežavajuće prilike nagnale Jagića da pronađe izlaz iz nastale situacije. Postojao je samo jedan izlaz – napustiti Odesu. Kao poznati europski znanstvenik, koji je postigao zapažene rezultate u slavistici, imao je različite ponude. Recimo, mogao je postati pročelnik katedre za slavenske jezike na budućem Zagrebačkom sveučilištu ili na istoj toj katedri u Berlinu. I više nego kritički usmjeren prema službenoj Austriji (njezinu nemilost iskusio je na vlastitoj koži, kad je bez objašnjenja dobio otkaz na zagrebačkoj gimnaziji) Jagić je ovako objasnio svoj izbor: „Kamo da idem? U Zagreb, gdje me pozivaju i mole da dođem? Ne, i sam bih smatrao da je uvreda za Ruse dati prednost Zagrebu pred Odesom“. Zbog toga je filolog odabrao drugu varijantu. Uvjeravao je svoje ruske prijatelje da bi „svoju zahvalnost Rusiji“ mogao puno lakše izjavljivati iz Berlina nego iz Odese. A ruski prijatelji znali su shvatiti njegovu situaciju. Sreznevski mu je pisao: „Ne mogu se ne ljutiti na to da u Odesi niste našli ono što je trebalo pronaći, kako biste u miru pazili na ženu i djecu te se posvetili znanosti. Ali ne gubite nadu i odite“. Bez obzira na pozive svojeg prijatelja, Jagić se ipak više nije nadao da će se poboljšati situacija te 1874. odlazi iz Odese u Berlin. Ali to nije bio njegov konačan rastanak s Rusijom. O tome kako su prošle njegove buduće „ruske“ godine čitajte u drugom dijelu.