Život i sudbina „hrvatskog konzula“ Krunoslava Heruca u Rusiji. Drugi dio

1928. Heruc je bio poslan u grad Turtkulj u Karakalpakstan, srednjeazijsku autonomiju koja je potom postala dio Uzbečke Sovjetske Socijalističke Republike.Slika iz slobodnih izvora

Dvije godine prije nego što se dogodio boljševički prevrat, Heruc je 1915. postao član Rusko-hrvatske zajednice „J. Križanić“, koja je za cilj imala brigu o ratnim zatvorenicima slavenskog porijekla, koji su se našli u Rusiji, osobito u Prvoj srpskoj dobrovoljnoj diviziji u kojoj su bili i Hrvati. Nakon ubojstva 13 hrvatskih dobrovoljaca koje su počinili Srbi u listopadu 1916. („pokolj u Odessi“, kako je pisao M. Krleža), Heruc je pokušao privući pozornost ruske javnosti na taj događaj, dijeleći letke s informacijom o tom događaju. 

Do danas je malo tog poznato o životu i djelatnosti Heruca nakon Oktobarske revolucije. Utvrđeno je da je u 1917. Heruc otišao na Kavkaz, isprva u Sjevernu Osetiju, a potom u Gruziju, gdje je nekoliko godina bio na čelu Kavkaskog knjižničarskog instituta i državne biblioteke te „Poljoprivredne zajednice u Tbilisiju“. Tamo je pokušao osnovati društvo „Kavkasko zrno“ (po uzoru na „Rusko zrno“).

Heruc je osobito isticao činjenicu da je Lenjinova žena Nadežda Krupska, koja je od 1920. bila na čelu Glavnog političko-prosvjetiteljskog odbora pri Narodnom komitetu prosvjete, a od 1929. obnašala dužnost zamjenika narodnog komesarijata prosvjete RSFSR-a, podržavala njegove inicijative. Fotografija iz slobodnih izvora

U Državnom arhivu Ruske Federacije čuva se „Kratka autobiografija“ Krunoslava Heruca. Prema podacima te autobiografije, Heruc se vratio 1923. s Kavkaza u Moskvu te si je „ponovno kao glavnu svoju zadaću zacrtao organizaciju i slanje radnika i seljaka na radnu praksu“. Heruc je osobito isticao činjenicu da je Lenjinova žena Nadežda Krupska, koja je od 1920. bila na čelu Glavnog političko-prosvjetiteljskog odbora pri Narodnom komitetu prosvjete, a od 1929. obnašala dužnost zamjenika narodnog komesarijata prosvjete RSFSR-a, podržavala njegove inicijative.

Kao potvrda Herucovih riječi može poslužiti članak u „Pravdi“ (1923.), koji je Krupska objavila kao odgovor na jedno od njegovih pisama. Krupska je odobravala Herucove ideje o slanju seljaka na praksu u inozemstvo, rekavši da je „potrebno“ da se njegov prijedlog „ostvari u životu“ te da takav projekt ima „ogroman potencijal u budućnosti“. Ali početkom 1920-ih Heruc ga nije uspio ostvariti. Iz autobiografije proizlazi da je krajem 1925. bio uhićen na osnovu lažnih prijava te je prognan iz Moskve u Kudimkar, u središte Komi-Permjackog nacionalnog okruga na sjevero-istoku SSSR-a, no za godinu dana oslobođen je iz zatočeništva te je do listopada 1927. živio u Tjumenju. Heruca su, saznajemo iz njegovih pisama Krupskoj u lipnju 1934., autori prijava krivili zbog pokušaja da organizira ekspediciju radnika i seljaka u inozemstvu kako bi ih tamo „zarazio fašizmom“.      

Iz „Autobiografije“ se također može saznati da su Heruca 1927. ponovno uhitili, doveli u Moskvu na ispitivanja gdje se pokazalo da je „zbog greške“ bio uhićen, ali je zbog „drskosti i tvrdoglavosti“ ponovno bio poslan u proljeće 1928. u grad Turtkulj u Karakalpakstan, srednjeazijsku autonomiju koja je potom postala dio Uzbečke Sovjetske Socijalističke Republike.

Slika iz slobodnih izvora

Ali upravo su početkom 30-ih Herucove ideje dobile podršku na državnoj razini. Nakon što je odslužio kaznu u zatočeništvu, Heruc je 1931. odlučio ostati u Srednjoj Aziji na „kulturnom radu“. U kolovozu 1933., na poziv odgovornog sekretara Oblasnog komiteta Savezne komunističke partije (boljševika) Alieva, stao je na čelo poljoprivrednog kabineta i knjižnice pri Narodnom komesarijatu poljoprivrede Karakalpakstana. 

Ostvarenju Herucovih ideja u mnogome je doprinijela i politika kolektivizacije koja se provodila u SSSR-u na prijelazu iz 20-ih u 30-te godine 20. stoljeća. U ožujku 1931. bio je izdan dekret Narodnog komesarijata za zemljoradnju SSSR-a u kojem se govorilo o potrebi da se pošalje 60 tisuća kolhoznih brigadira na radnu praksu u druge kolhoze Saveza. Heruc je poslao „Apel“ Prezidiju Centralnog izvršnog komiteta Karakalpakstana u kojem je zamolio da se izda naredba o „izaslaničkoj“ i „knjižničnoj“ kampanji. Sudeći po stilu pisma, Heruc je u potpunosti ovladao revolucionarnom retorikom: „Genijalan Lenjin uspio je ostvariti Marxovu teoriju, pretvoriti zaostalo Rusko carstvo u napredni Sovjetski Socijalistiki Savez – u vođu čitavog čovječanstva u svojem povijesnom razvoju u budućnosti“.

Život i sudbina „hrvatskog konzula“ Krunoslava Heruca u Rusiji. Prvi dio „Hrvatski konzul u Peterburgu“ – tako je vođa Hrvatske narodne seljačke stranke Stjepan Radić naslovio svoj objavljeni 1909. članak o životu i stvaralaštvu Krunoslava (u Rusiji – Krunoslava Jurjevića) Heruca, hrvatskog publicista, poduzetnika i javnog djelatnika.

Ali 1934. Heruc započinje pokazivati nezadovoljstvo situacijom na koju su nailazili njegovi projekti. U kolovozu 1934. piše Krupskoj: „Prema nama, Europljanima, lokalno stanovništvo se ophodi neprijateljski i s prezirom...“. Herucovo neprijateljstvo izazvali su i „ovdašnji nacionalisti“. U pismu se također može vidjeti da je Herucova kćerka radila kao knjižničarka u jednom od lenjingradskih tehničkih fakulteta kojoj se želio preseliti ako mu se ne ostvare projekti. Nakon ostvarenja plana o organizaciji knjižnice u Karakalpakstanu, Heruc je izrazio želju da se vrati „u domovinu, u Jugoslaviju kako bi tamo radio na kulturnoj vezi Balkana i SSSR-a te postao autoritaran, živi svjedok i stručnjak za sovjetsku izgradnju“.  

To Herucovo pismo od 5. kolovoza 1934. jedno je od posljednjih po datumima dosad pronađenih njegovih pisama. Njegova daljnja sudbina, datum i mjesto smrti su nepoznati. No u svakom slučaju može se zaključiti da je Herucova javna djelatnost u sovjetskom periodu bila manje aktivna od one prije Oktobarske revolucije. Ako je prije revolucije Heruc koristio panslavensku retoriku za promicanje svojih ideja, onda je početkom 30-ih godina u potpunosti prešao na komunističku. Život i djelatnost Krunoslava Heruca kako u dorevolucionarnom, tako i u sovjetskom razdoblju, zaslužuje temeljito i ozbiljno istraživanje. Ostaje nada da će se tijekom vremena pronaći odgovori na neka od neriješenih pitanja u biografiji te nesumnjivo zanimljive ličnosti.