Seoske svadbe u Dagestanu, duh drevnog Kavkaza
Scene s tradicionalne dagestanske svadbe u selu Balhar. Neki elementi ovih običaja sežu u daleku prošlost i potječu iz vremena kada su se ljudi na tim prostorima klanjali drugim bogovima. Izvor: Ivan Dementijevski
Dagestansko selo Balhar
Selo Balhar, smješteno visoko u planinama, poznato je po svojim grnčarima. Glineni vrčevi, vazne i dječje igračke iz Balhara odavno su popularni i izvan ovog planinskog aula. Balhar je poznat i po svojim svadbenim obredima. Ljudi iz cijelog Dagestana dolaze u ovo selo prisustvovati tradicionalnoj svadbi. Zateći se na jednom takvom „neplaniranom“ svadbenom veselju za svakog turista može biti najljepši događaj na putovanju.
Neki elementi rituala i vjerovanja naroda Dagestana sežu u daleku prošlost i potječu iz vremena kada su ljudi na tim prostorima ispovijedali druge religije i štovali druge bogove. To je najočitije u svadbenim običajima i obredima ove ruske kavkaske republike. Svadba je jedan od najvažnijih događaja ne samo za mladence i njihove obitelji, nego i za cijeli aul. Na svadbi se često okupi cijelo selo, ali i brojna rodbina i seljani koji su se odselili u grad. Svi oni rado dolaze na svadbu kod rođaka, prijatelja i zemljaka.
Vrijeme svadbi u Dagestanu je kraj ljeta i početak jeseni što nije slučajno jer tada sazrijeva povrće i voće koje je sastavni dio svadbene trpeze.
Događa se da u selu bude i nekoliko svadbi zaredom. Tada prestaje uobičajeni život u aulu i sve obuzima praznična atmosfera. Zatvaraju se radionice, ne rade obrtnici - jer svi seljani sudjeluju u pripremama za svadbeno slavlje.
Nekoliko dana prije svadbe okupljaju se stariji, ugledni ljudi iz sela i dijele zaduženja. Jedni pozivaju goste, drugi kupuju hranu, dogovaraju se s glazbenicima, odlučuju gdje će se održati svadbeno slavlje i kojim redom će se odvijati svadbeni običaji.
Svadba najčešće traje tri dana, a običaji i obredi teku po točno utvrđenom redoslijedu.
Kako doći do tamo?
Balhar se nalazi u planinskom dijelu Dagestana, u Akušinskoj oblasti. Iz Mahačkale međugradskim autobusom ili linijskim taksijem stiže se do sela Akuš. U Akušu treba pronaći automobil, taksi ili vodiča da bi se stiglo u 13 kilometara udaljeni Balhar.
Najinteresantniji i najneobičniji je drugi dan svadbe. Predvečer u kuću gdje će živjeti mladenci kreće povorka žena sa svadbenim poklonima. One nose ogromne vrčeve, ćilime, tkanine, posuđe i sve ostalo što može zatrebati u domaćinstvu. Uvečer, kad se smrači, muškarci, među kojima je i mladoženja, pale baklje i kreću prema kući mladenke. Seoske ulice su mračne pa je tih nekoliko baklji jedino osvjetljenje. Pred mladenkinom kućom povorka se uz smijeh i glasne uzvike susreće s njezinom rodbinom, a zatim svi gosti sjedaju za dugačak stol. Za to se vrijeme ženski dio svatova okuplja u sobi mladenke.
Neko vrijeme razgovaraju i plešu, a zatim u sobu ulazi starija žena koja će odijevati nevjestu i davati joj upute. Kada obuče svadbenu odjeću, nevjesti glavu pokrivaju tkaninom tako da ništa ne može vidjeti.
Zatim izvode mladu i svi svatovi kreću mladoženjinoj kući uz svjetlost baklji. Dok povorka svatova prolazi selom, kraj svake kuće pale se ogromne vatre u znak pozdrava. Svadbenu povorku neće pozdraviti vatrom samo oni seljani koji nisu u dobrim odnosima s mladenkinom ili mladoženjinom obitelji.
Kada prijateljice dovedu mladu mladoženjinoj kući, ostatak povorke je već stigao. Gostiju je najčešće toliko da u kući nema dovoljno mjesta za sve. Prije no što uđe u svoju sobu, mlada mora zakotrljati i ubaciti u sobu okruglu pogaču. Dobar znak je ako pogača padne tako da ukrašena strana bude gore, a ako padne šarama prema dolje, to je loš znak. Kako bi spiječile da pogača padne šarama prema dolje, sa strane, kraj vrata, sjedi nekoliko starica koje prate kako se pogača kotrlja. Ako vide da će pasti na stranu koja sluti nesreću, malo je poguraju da bi se okrenula kako treba.