Underground show-biznis u SSSR-u

Na vrhuncu brežnjevljevske stagnacije početkom 70-ih studenti moskovskog Instituta za međunarodne odnose i Instituta za strani jezik „Maurice Torez“ počeli su održavati koncerte po dotad nepoznatim komercijalnim shemama. Svaka ulaznica koštala je od 3 do 5 rubalja i predstavljala zapravo na pola odrezanu poštansku razglednica s vlastoručno napravljenim pečatom u obliku ptice ili životinje. Na „ulaznici“ nije bilo datuma, adrese ili cijene koncerta. Sva informacije prenosila se od usta do usta.    

Danas je teško reći tko je organizirao u Moskvi prvi underground rock-koncert, no oni koji pišu memoare najčešće se prisjećaju Jurija Ajzenšpisa (1945.-2005.). Uhitili su ga 1970. i osudili na 18 godina za kršenje pravila o valutnim operacijama.  

U osnovi underground show-biznisa ležalo je privatno poduzetništvo koje je bilo kažnjivo u SSSR-u i čitav niz kršenja zakonodavstva. Falsificiranje dokumenata, pravljenje i prodaja ilegalnih karata, izvedba neovisnih pjesama, ilegalno okupljanje ljudi, upotreba alkohola na javnim mjestima. Kazne za to su bile različite: od izbacivanja s fakulteta do zatvora.  

Underground koncert grupe „Mašina vremeni“, 1997.

Za razliku od underground trgovaca starinskom robom, ikonama, valutom, proizvođača traperica i drugih „deficitarnih“ proizvoda, koje je zanimala samo zarada, rock-menadžeri bili su zapravo idealisti. Oni su iskreno voljeli glazbu i znali su apsolutno sve o njoj. Rock je za mnoge mlade ljude bio nešto poput religije. Nisu bez razloga precrtavali fotografiju Johna Lennona s omota gramofonskih ploča Beatlesa u obliku ikona. Upravo zbog toga sustavu se bilo jako teško boriti s underground pokretom: nije se radilo o kriminalcima ili ljudima koji su bili antisovjetski usmjereni, nego o moćnom mladom pokretu koji je odrastao na drugim duhovnim vrijednostima te je bilo orijentirano na Zapad. Bilo je mnogo rockera, imali su prekrasni talent za samoorganizaciju. Tih godina u Rusiji je stvorena čitava underground industrija za izradu domaćih električnih gitara i pojačala, pojavili su se studiji za snimanje zvuka. Snimci su se munjevito širili po čitavom SSSR-u preko mreže „snimatelja“. Sve to zajedno dobilo je na kraju naziv „ruski rock“.  

Danas je teško reći tko je organizirao u Moskvi prvi underground rock-koncert, no oni koji pišu memoare najčešće se prisjećaju Jurija Ajzenšpisa (1945.-2005.). Uhitili su ga 1970. i osudili na 18 godina za kršenje pravila o valutnim operacijama.   Izvor: ITAR-TASS

Do kraja 70-ih u Moskvi je djelovalo već desetak rock-menadžera koji su imali mrežu pomoćnika za širenje ulaznica i reklama. Jedan od najpoznatijih „menadžera“ bila je Tonja Krilova, studentica medicine, a potom liječnik u hitnoj službi. Tonja je organizirala desetke underground koncerata u Moskvi i u predgrađu. Gotovo sve moskovske underground grupe druge polovine 70-ih kao što su „Mašina vremeni“, „Voskresenje“, „Visoksonoe leto“, „Araks“, „Rubinovaja ataka“ igrali su na koncertima koje je organizirala.

Kao učenik upao sam na jedan od takvih koncerata. Dvorana za nekih 700 ljudi bila je krcata studentima. Atmosfera je bila neuobičajena u odnosu na koncerte službenih Sovjetskih vokalnih i instrumentalnih ansambala (VIA). Nije bilo plakata, ni policije, ni baka koje su prodavale ulaznice. Na ulazu je stajala Tonja i nekoliko dečki iz njezine ekipe. Nakon što su prošli taj „granični odred“, gledaoci su bili prepušteni sami sebi. Mogli su raditi ono što žele. No nije bilo nikakvih tučnjava, ni pijanih ljudi. I to sve oni su napravili vlastitim rukama, bez ikakve pomoći!

Underground koncert grupe „Akvarium“, 1982.

Ta stvar bila je komercijalno isplativa. Zarada je mogla iznositi od 3 do 5 tisuća rubalja. U to vrijeme to su bili veliki novci. Ali i veliki rizik: u bilo kojem trenutku organizatori, muzičari, pa čak i gledaoci mogli su završiti iza rešetke. To nije bilo tako rijetko. Upravo zbog toga svi događaji odvijali su se bez ikakvih dokumenata, financijskih izvještaja i ugovora. Da ne bi bilo dokaza. Ako bi započinjala istraga o underground koncertu, svi su ponavljali u jedan glas: „Nisam vidio nikakav novac, ne znam za nikakve organizatore. Slučajno sam zašao u dvoranu, s ulice sam čuo zvuk gitare. Tonja Krilova? Ne, nikad čuo za nju.“. Ako bi ljudi bili solidarni (a bili su), policiji nije ništa drugo preostajalo nego da puste sve uhićene.

Moskovsko iskustvo prenosilo se i u druge gradove. U 80-im godinama underground gostovanja pridodana su ovoj shemi. A početkom perestrojke, u drugoj polovini 80-ih, sve se značajno pojednostavilo: nestala je kriminalna komponenta u organizaciji koncerata, ukinuta je zabrana za privatno poduzetništvo. Rock-biznis u SSSR-u počeo je sve više ličiti na onaj zapadni. Na kraju je 1991. propao totalitarni sustav, koji je više od 70 godina ograničavao poduzetnu djelatnost građana. A tome su dosta doprinijeli ruski rock i underground menadžeri.