Što je zajedničko Tolstoju, Čehovu i Ahmatovoj?

Debate o tome koji su veliki pisci i pjesnici zaista zaslužili Nobelovu nagradu vode se od samog početka 20. stoljeća. Alfred Nobel je u svojoj oporuci, osim drugih nominacija, u posebnoj odrednici utemeljio nagradu za autora koji je „na području književnosti stvorio najbolje djelo idealističkih tendencija". I tako je sve počelo...

Prva Nobelova nagrada za književnost uručena je 1901. slabo poznatom francuskom lirskom pjesniku Sullyju Prudhommeu, što je izazvalo negodovanje europskih književnicika. Švedski pisci i kulturni atašei čak su poslali pismo Lavu Tolstoju u kojem su izrazili svoje neslaganje s odlukom Nobelovog odbora. No, 1901. Tolstoj se nije nalazio ni među 25 nominiranih za ovu nagradu.

Lav Tolstoj. Rad Ilje Repina (1901.)

Zato je sljedeće četiri godine Tolstoj svake godine bio nominiran, ali odbor za Nobelovu nagradu i tajnik Švedske akademije Carl Vinson ostali su neumoljivi. Vinsen je uopće bio kategorički protiv Tolstoja i govorio je da je „ovaj pisac osudio sve oblike civilizacije i umjesto toga zagovarao prelazak na primitivni način života, odvojen od svih normi visoke kulture".

Anton Čehov. Rad Osipa Braza (1898.)

Bez obzira na to što je još krajem 19. stoljeća ruska književnost smatrana za jednu vodećih u Europi, sve do 1933. kada je nagrada dodijeljena Ivanu Bunjinu, među ruskim piscima nije bilo nijednog laureata. Ni Anton Čehov, koji je u cijeloj Rusiji i Europi postigao velik uspjeh, ni pisac i publicist Vladimir Koroljenko, ni romantični idealist Aleksandar Blok, ni, recimo, osnivač škole akmeizma Nikolaj Gumiljov nikada nisu bili nominirani.

Aleksandar Blok. Fotografija iz 1910-ih

No zato se na popisu kandidata više puta pojavljivalo ime Dmitrija Merežkovskog, pisca, prevoditelja, povjesničara i filozofa religije. On je, čini se, u tome postavio rekord. Od 1914. bio je na popisu nominiranih osam puta, i tek 1937. akademici su ga konačno odbacili kao kandidata, objasnivši da „složena djela ovog pisca predstavljaju 'mistične religiozne spekulacije'".

Još jedan od čestih kandidata bio je Maksim Gorki, klasik ruske i sovjetske književnosti. Povodom njegove kandidature 1918. Nobelov odbor izrazio je jednoglasno mišljenje da „ anarhistička i često sasvim sirova djela Gorkog ni na koji način ne zadovoljavaju kriterije za Nobelovu nagradu". Unatoč tome, Maksim Gorki se među kandidatima našao i 1923.,1928. i 1930., s tim što se tada protiv njega navodio argument da „služi boljševizmu". Iako, strogo govoreći, Alfred Nobel u oporuci nije postavio nikakva ograničenja koja se tiču političkih stavova pisaca.

Maksim Gorki. Fotografija iz slobodnih izvora

Popisu ruskih kandidata 1923. g. Neočekivano se pridružio pjesnik simbolist i odličan prevoditelj europske lirike Konstantin Baljmont, ali i on je odbijen i više nije bio nominiran.

Ana Ahmatova. Rad N. Altmana (1914.). Ruski muzej, Sankt-Peterburg

Thomas Mann, na kojega je dubok dojam ostavila epopeja „Sunce mrtvih", 1930. je predložio da se na listu kandidata uvrsti Ivan Šmeljov, pisac i pravoslavni mislilac, koji je u to vrijeme već dugo živio kao emigrant u Parizu. No jedan član Nobelovog odbora Šmeljovu je dao nimalo laskavu ocjenu, napisavši da je „imao klice talenta za istinski velikog pisca, ali da se u velikog pisca nikada nije pretvorio".

Sljedeća nagrada dodijeljena je 1958. Borisu Pasternaku za roman „Doktor Živago", objavljen u inozemstvu bez njegove suglasnosti. Međutim, Pasternak je odbio primiti nagradu (po nekim izvorima zbog pritisaka sovjetske vlasti). Nobelova nagrada je 1965. uručena Mihailu Šolohovu, po uvjerenju potpuno sovjetskom piscu, i to je jedina nagrada koja je dodijeljena uz suglasnost vodstva SSSR-a.

Čingiz Ajmatov. Izvor: Andreas Zak (2004.)

Nije moguće sa sigurnošću reći tko se sve nakon toga nalazio na popisu kandidata, jer informacije o radu odbora Nobelove nagrade ostaju tajne 50 godina nakon nominiranja. Bilo je mnogo drugih pisaca i pjesnika koji su zaslužili biti ako ne nagrađeni, barem nominirani za Nobelovu nagradu, kao što su Bulgakov, Platonov, Leonov, Tvardovski, a kasnije Belov, Rasputin, Šaalamov, Iskander, Aksjonov, Arabov, Petruševska.

Glasine da je za nagradu nominirana Ana Ahmatova kružile su 1960-ih, a 1972. dobitnik Nobelove nagrade, pisac i disident Aleksandar Solženjicin, Nobelovom je odboru uputio prijedlog da nagradu dodijele Vladimiru Nabokovu. Smatra se da je Andrej Voznesenski, koji je bio vrlo popularan u Sovjetskom Savezu i književne večeri držao u prepunim dvoranama pred oduševljenom publikom, imao šansu 1970-ih, ali kako je 1978. dobio Državnu nagradu SSSR-a, Nobelov odbor ga je odjednom zaboravio.

Dvadeset knjiga ruskih pisaca koje svijet najviše voli „Ruski vjesnik“ predstavlja zanimljive činjenice o knjigama ruskih pisaca koje su ostavile najveći utisak na strani svijet i inspirirale veliki broj filmova i raznih drugih obrada.

Otkako je Nobelova nagrada 1987. uručena Josifu Brodskom (glasine su kružile da je iste godine među kandidatima bio i zaslužni sovjetski pisac Čingiz Ajtmatov), u Europi se rijetko sjete suvremenih ruskih pisaca i pjesnika.

Na neslužbenom popisu kandidata 2010. neočekivano su se našla imena Bele Ahmaduline i Evgenija Evtušenka, čija je slava po svoj ​​prilici počela stagnirati, a 2011. spominju se ponovo Evtušenko i „ruski intelektualac br.1" Viktor Peljevin. I to je sve, drugi ruski kandidati se ne spominju.

Kako i na temelju kojih principa se dodjeljuje Nobelova nagrada za književnost? Mnogi smatraju da već odavno odbor za Nobelovu nagradu odluke ne donosi bez političkih motiva. Ne zna se je li tome zaista tako, no jedno je sigurno: ni književnost, a ni književne nagrade nisu moguće bez svojih tajni.