Život i sudbina „hrvatskog konzula“ Krunoslava Heruca u Rusiji. Prvi dio

Reklamni oglas Krunoslava Heruca. Fotografija iz slobodnih izvora

Reklamni oglas Krunoslava Heruca. Fotografija iz slobodnih izvora

„Hrvatski konzul u Peterburgu“ – tako je vođa Hrvatske narodne seljačke stranke Stjepan Radić naslovio svoj objavljeni 1909. članak o životu i stvaralaštvu Krunoslava (u Rusiji – Krunoslava Jurjevića) Heruca, hrvatskog publicista, poduzetnika i javnog djelatnika.

Do tog vremena Heruc se već 23 godine nalazio u Rusiji, istaknuvši se u najrazličitijim područjima djelatnosti. Donedavno je bilo malo tog poznato o njemu kako u Rusiji tako i u Hrvatskoj. Međutim, Heruc je odigrao značajnu ulogu u učvršćivanju hrvatsko-ruskih veza i, još više, širenju ideje o hrvatskoj neovisnosti na području Rusije. 

Krunoslav Heruc rodio se u Križevcima u obitelji obućara. 1882. završio je Filozofski fakultet na Sveučilištu u Zagrebu. Već je u studentskim danima Heruc bio aktivist Stranke prava, koja se zalagala za ujedinjenje hrvatskih zemalja i stvaranje slobodne hrvatske države. Sredinom 80-ih godina 19. st. Heruc je bio prisiljen, zbog širenja antiaustrijske književnosti u redovima domobrana, emigrirati u Bugarsku, gdje je 1885. sudjelovao u ratu sa Srbijom. Za „junaštvo i samožrtvovanje“ dobio je bugarsko odličje „Za hrabrost“ IV. stupnja. Sudjelovao je i u organiziranom vojnom prevratu protiv kneza Aleksandra I. Battembergskog. Nakon što su počela gonjenja sudionika tog prevrata, Heruc je bio protjeran iz kneževine. Početkom 1887. našao se u Sankt-Peterburgu. 

Krunoslav Heruc. Fotografija iz slobodnih izvora

Stigavši u tadašnju rusku prijestolnicu, Heruc pronalazi posao u časopisu „Slavjanskie Izvestija“, koji je tih godina izdavala peterburško-slavenska dobrotvorna zajednica. Prisutstvovao je svečanom okupljanju prilikom osnivanja časopisa i održao je govor u kojem je istaknuo da hrvatska inteligencija, na čelu sa svojim „izvanrednim vođama“ od kojih je, između ostalih, spomenuo vođu Stranke prava Antu Starčevića, „dolazi do uvjerenja da se jedini spas nalazi u zbližavanju s velikom, moćnom Rusijom“. Ta Herucova retorika nije, naravno, slučajna. Nakon uspješnog rusko-turskog rata od 1877. do 1878. i oduševljena koje su izazvali ruski uspjesi na Balkanu, Stranka prava sa Starčevićem na čelu privremeno zauzima prorusku poziciju. Zbog toga je aktivist Stranke prava Heruc odlučio koristiti za svoje ciljeve tadašnju povoljnu političku situaciju.

1889. zajedno s Markom Došenom, još jednim aktivistom Stranke prava koji se tad nalazio u Rusiji, utemeljio je „Rusko-slavensku knjižaru“, koja je imala za cilj širiti slavenske knjige u Rusiji i ruske u slavenskim zemljama.

Širenju svojih ideja i pogleda u Rusiji Heruc nije posvećivao ništa manje pažnje nego trgovini knjiga. Za širenje potrebne informacije o Hrvatskoj i Hrvatima te za propagandu svoje pozicije Heruc je koristio časopis „Slavjanskie Izvestija“. Osim toga, preko njega su prolazile sve informacije o Hrvatima koje su se tad tiskale. Nije iznenađujuća činjenica da se već u prvim brojevima časopisa pojavljuju članci i bilješke u kojima se vođe Stranke prava opisuju dakako u herojskom tonu. U izdanjima časopisa neprestano se podrctavala „proruska“ pozicija Starčevića. U jednoj od anonimnih bilježaka koje su se pojavile već u prvom broju  časopisa piše sljedeće: „Stračevića se može hrabro nazvati „očem domovine“. On je naposljetku odveo hrvatski narod s... uskog nacionalno-egoistčinog smjera i pokazao mu da spas može doći isključivo samo s Istoka“. U časopisu „Slavjanskie izvestija“ i sam Heruc je objavljivao članke. Jedan od njih svakako je „Crvena Hrvatska“, koji je posvećen istoimenim novinama koje je osnovao poznati hrvatski političar Frano Supilo 1891. u Dubrovniku, a koje su osuđivale „srpsku agitaciju“ u Dalmaciji, koja je imala za cilj prisiliti lokalne Hrvati da priznaju da Srbi. Komentirajući tu situaciju, Heruc je isticao da Srbi pokušavaju „i slijeva i zdesna zahvatiti što više od svojih susjeda“ te „zbog toga zaostaju u kulturnom i političkom razvoju“. Pozivao je Srbe da „promijene politiku“ prema Hrvatima, a „zbližavanje s ruskom kulturom“ vidio je kao uvjet zbližavanja Srba, Hrvata i Slovenca.

Štab odreda kapetana Koste Panica (Bugarska). Skroz desno u gornjem redu: Heruc. Fotografija iz slobodnih izvora

1891. časopis „Slavjanskie izvestija“ prestaje izlaziti, dvije godine nakon što je Herucovu knjižaru zbog dugova preuzeo drugi vlasnik. Već početkom sljedećeg stoljeća, 1908. godine, Heruc postaje tajnik poljoprivredne zajednice „Rusko zrno“. Ta zajednica pokušala je prenijeti ruskim seljacima nove tehnologije na području zemljoradnje. Uz njegovu pomoć i zalaganje Stjepana Radića, Heruc je uspio poslati stotinu ruskih seljaka na praksu u Hrvatsku. Za godinu dana objavit će brošuru „Dvije rasprave o Ruskom zrnu“ u kojem će pokazati da je potrebno ruske seljake slati na praksu upravo u slavenske zemlje, uključujući i Hrvatsku.

U 1914., odmah nakon početka Prvog svjetskog rata, Heruc objavljuje brošuru pod nazivom „Sveslavenstvo i Hrvatska“, posvećenu budućem organiziranju slavenskih zemalja. Pisao je da Hrvatska mora biti izdvojena kao „posebni državni organizam“ te ne smije postati dio Srbije. Tim više jer se Srbi, za razliku od Hrvata, nisu nikad pridržavali općeslavenskih ideja. Za konačno sređivanje pitanja Heruc predlaže plan podjele hrvatskog i srpskog područja. No sve je to moguće, prema Herucu, samo ako Rusija uzme pod svoju zaštitu ujedinjeno slavenstvo. Heruc ponovno koristi popularne u drugoj polovini 19. i početkom 20. st. ideje „mesijanstva“ Rusije i njezinog protektorata nad slavenskim svijetom. U tom slučaju, piše dalje, Hrvati i Srbi će „ostati jedni pored drugih te će i dalje međusobno težiti“, a potom će se ujediniti u „jednom, jedinstvenom, cjelovitom Slavenstvu“. No kao što je poznato ideje ruskog „patronata“ nad Slavenima nisu izdržale sud vremena te se njihovi planovi nisu nikad ostvarili. Nakon početka Prvog svjetskog rata započelo je novo razdoblje u Herucovom životu u Rusiji.   

U drugom dijelu ove priče čitajete o životu K. Heruca u Rusiji nakon revolucije.