Promjene u ruskom jeziku i životu: „nestali“ sovjetski pojmovi

Izvor: AP

Izvor: AP

U suvremenoj Rusiji redovi kupaca s punim kolicima stoje sve do blagajni u velikim supermarketima. U tom pogledu suvremena Rusija ne razlikuje se od drugih država. A u sovjetsko vrijeme red je bio posebna pojava koja se opisivala istim takvim posebnim riječima.

Trgovački radnici znali su iskoristiti tu okolnost te su počeli „deficitarnu“ robu prodavati ispod tezge, na crno. A kupci su se sprijateljevali s prodavačima da bi nešto kupili. Ta se radnja nazivala već drugim glagolom: „nabaviti“ – to je značilo dobiti nešto čega nema u slobodnoj prodaji. To nešto što se „nabavilo“ nije se obično plaćalo novcima, već nekom drugom „deficitarnom“ uslugom.

Na policama trgovine stajali su „nehodovye“ (netražena roba), odnosno roba koja nema dobru prođu. Ako se u prodaji pojavilo nešto što je zaista potrebno, odmah bi nastao red za tim proizvodom u kojem si mogao stajati i do nekoliko sati. Situacija se opisivala pomoću glagola „davati“ ili „izbacivati“ (skraćeni oblik izraza „Izbacili na tržište“): „U pekari daju kavu!“ ili „U robnoj kući izbacili su traperice!“. Nekad je bila popularna anegdota u kojoj žena, nakon što je vidjela kilometarski red, dolazi do njegovog kraja i pita: „Tko je posljednji?“, a potom     odmah dodaje „A što daju?“. Anegdota nije daleko od stvarnosti: čak i kad nisu išli po namirnice, sovjetski ljudi su za svaki slučaj nosili sa sobom malenu mrežastu vrećicu, koju je još u tridesetim godinama poznati estradni satiričar Arkadij Rajkin prozvao „avosjka“ – od stare ruske riječi „avosj“, koja se može prevesti kao „a što ako?“. Pritom je sama činjenica da se negdje stvorio veliki red označavala da „daju“ nešto zaista potrebno. A ako „daju“, to treba onda uzeti.  

Tajna sloboda tijela: kakav je bio seks u SSSR-u
Književnik Denis Dragunski prisjeća se kako je sovjetski čovjek čuvao slobodu tijela u totalitarnoj državi, od koga se mogla nabaviti pornografija te zbog čega se tako rijetko išlo prostitutkama.

No nije se moralo stalno stajati u redu: red si mogao jednostavno „zauzeti“. Čovjek bi pitao: „Tko je posljednji?“ te, dobivši odgovor, nastavljao: „Ja sam iza vas“, nakon čega je mogao otići na neko vrijeme, ne gubeći svoje pravo na mjesto u redu. Onaj „posljednji“ koji je stajao u redu morao je upozoriti sljedećeg prolaznika da se, recimo, „iza njega nalazi žena u žutoj bluzi“. Dakle, morao je potvrditi njezino pravo na red, čak ako bi se ona pojavila tek u onom trenutku kad je došao red na nju na blagajni.

„Deficit“ se nazivala ona roba koje nije bilo dovoljno za sve. U 70-80-im godinama plaća je neprestano rasla, ljudi su imali sve više novca, pa se sve ono što je manje ili više bilo na cijeni ubrzo pokupovalo. Dakle, sfera „deficita“ se širila. Trgovački radnici znali su iskoristiti tu okolnost te su počeli „deficitarnu“ robu prodavati ispod tezge, na crno. A kupci su se sprijateljevali s prodavačima da bi nešto kupili. Ta se radnja nazivala već drugim glagolom: „nabaviti“ – to je značilo dobiti nešto čega nema u slobodnoj prodaji. To nešto što se „nabavilo“ nije se obično plaćalo novcima, već nekom drugom „deficitarnom“ uslugom. Taj sustav odnosa opisivao se popularnom izrekom: „Ti meni, ja tebi“. Svi su na kraju bili zainteresirani za neki od „deficitarnih“ proizvoda.  

Pa ipak barem jedan dio robe trgovine su morale slati u slobodnu prodaju. I kad bi se pročulo da je u trgovinu stigla pošiljka „deficita“ (recimo, traperica) te da će ih ujutro početi prodavati, red bi nastao već večer prije. Da ljudi ne stoje čitavu noć u redu, pravile su se „liste“. Svatko tko je želio mogao se zapisati u red, potom bi dobio osobni broj koji se često zapisivao na ruci. Taj čin ga je trebao spasiti od zaborava.

Video:
Back in the USSR: Muzej sovjetskog doba u Kazanju 

Danas, u vremenu obilja robe, nije više aktualan klasični „sovjetski“ tip reda za „deficitarnom robom“ i  „listama“. Ipak nešto je ostalo od njega. Recimo, u lokalnim poliklinikama ispred liječničkog kabineta često nastaju sukobi oko tog na koji način se treba napraviti red: po vremenu koje je napisano na dobivenom papiriću ili po vremenu dolaska.

Ne prestaje stara diskusija o tome kako je pravilno postaviti pitanje: „Tko je posljednji?“ ili „Tko je zadnji?“. U sovjetsko vrijeme pravilan je bio samo prvi oblik, drugi se smatrao provincijalnim i nekulturnim. Danas prevladavaju pristaše drugog oblika, tvrdeći da riječ „posljednji“ ima omalovažavajuću nijansu. Postoje i drugi argumenti: piloti, recimo, iz sujevjerja nikad ne govore „posljednji let“ (da taj let ne bi i stvarno završio kao „posljednji“). Pa ipak i danas se češće čuje upravo taj oblik: „Tko je posljednji? Ja sam iza vas“.