Kako su Rusi zamalo završili s latinicom umjesto ćirilice i zašto

Staljin je ćirilizaciju neruskih kultura SSSR-a vidio kao dio izgradnje moćne socijalističke države, što je podrazumijevalo vraćanje nekih normi i shvaćanja iz carskog vremena. Izvor: RIA „Novosti“

Staljin je ćirilizaciju neruskih kultura SSSR-a vidio kao dio izgradnje moćne socijalističke države, što je podrazumijevalo vraćanje nekih normi i shvaćanja iz carskog vremena. Izvor: RIA „Novosti“

Rusko pismo tijekom svoje povijesti doživjelo je dvije velike reforme. Prvu je sproveo Petar Veliki u 18. stoljeću, a drugu boljševici 1917.g. No malo tko zna da je zamalo bila izvršena još jedna, mnogo radikalnija reforma. U ranom sovjetskom razdoblju ozbiljno se radilo na realizaciji stare ideje o prebacivanju ruskog jezika (i svih drugih jezika SSSR-a) na latinično pismo.

Rasprave o tome koje pismo valja koristiti u ruskom jeziku počele su još od vremena kada je Petar Veliki umjesto crkvene azbuke uveo takozvanu građansku ćirilicu. Mnogi znanstvenici zapadnjačke orijentacije smatrali su da je car-reformator, koji je želio europeizirati ruski način života, kao krajnji cilj reforme pisma imao zapravo uvođenje latinice. To se, međutim, nije dogodilo.


Stara ideja u duhu Svjetske revolucije

Ipak, projekt latinizacije ruskog jezika ponovno je postao aktualan u godinama nakon Oktobarske revolucije 1917., jer se odlično uklapao u koncepciju Vladimira Lenjina i Lava Trockog o stvaranju univerzalne proleterske kulture u sklopu njihovih planova o svjetskoj revoluciji, koja je, kako su smatrali, bila na pomolu. Po mišljenju narodnog komesara SSSR-a za prosvjetu Anatolija Lunačarskog, latinica bi proleterima svih zemalja olakšala učenje ruskog jezika: Svaki iole kulturan čovjek osjećao je potrebu ili je bio svjestan potrebe da se neugledna predrevolucijska azbuka, opterećena svakojakim zastarjelim historizmima, pojednostavi.

Rani boljševici su smatrali da bi latinica stranim proleterima olakšala učenje ruskog.

Lenjin, ipak, nije žurio s uvođenjem latinice u ruski jezik. Ako užurbano započnemo sa stvaranjem novog pismo ili užurbano uvedemo latinicu koja će se svakako morati prilagoditi našem jeziku, možemo napraviti puno pogrešaka i stvoriti nepotrebno mjesto na koje će se obrušavati kritika da smo barbari, itd. Ne sumnjam da će doći vrijeme kada će rusko pismo biti latinizirano, ali bilo bi nepromišljeno da sada djelujemo ishitreno, odgovorio je on jednom prilikom Lunačarskom u osobnoj prepisci.

Narodni komesarijat za prosvjetu na čelu s Lunačarskim ipak je proveo veliku reformu: iz ruske azbuke izbačeno je nekoliko slova koja su procijenjena kao nepotrebna (npr., slova i, ѣ i Ѳ, jer su obilježavala istu fonemu kao i, e i f) i reducirana je uporaba slova ʺ (ono se prije Revolucije uvijek pisalo na kraju riječi koje završavaju na tvrdi suglasnik). No valja istaknuti da su boljševici u svojoj reformi koristili ideje pripremljene još u Imperatorskoj akademiji znanosti 1904., 1912. i 1917. za vrijeme cara Nikolaja II.


Narodni povjerenik za prosvjetu Anatolij Lunačarski i Vladimir Lenjin vidjeli su latinizaciju ruskog jezika kao dio šireg procesa pokretanja Svjetske revolucije. Izvor: RIA „Novosti“

Međutim, boljševici i njima lojalni lingvisti nisu odustajali od ideje o prelasku na latinicu. Sovjetska vlast u centru i po regijama željela je za tu ideju zadobiti što više pristalica i zato je svim silama demonstrirala spremnost da narodima Rusije pruži maksimalnu slobodu, pa i slobodu izbora vlastitog pisma. Rusko pismo nije bilo dobro prilagođeno pokretu oka i ruke suvremenog čovjeka i kao takvo je proglašeno za prevaziđenu klasnu grafiku 18.-19. stoljeća ruskih spahija-feudalaca i ruske buržoazije i grafiku apsolutističkog jarma, misionarske propagande i velikoruskog nacional-šovinizma. U planu je bilo od ruske azbuke, tog nositelja rusifikacije i nacionalnog jarma u službi carizma i pravoslavlja, najprije spasiti pravoslavne neslavenske narode bivše imperije, koji već imaju pismenost na ćirilici (npr., Komi, Kareli, itd.): Prelazak na latinicu će konačno osloboditi mase trudbenika od svakog utjecaja predrevolucijskih tiskanih izdanja buržoasko-nacionalnog i vjerskog sadržaja, kaže se u zapisniku sa zasjedanja jedne komisije za latinizaciju. Istovremeno se planirao prelazak na latinicu i jezika svih muslimanskih naroda SSSR-a koji koriste arapsko pismo (u cilju likvidacije kuranske pismenosti i posljedica islamskog vjerskog obrazovanja), kao i jezici koji su imali svoja autentična pisma: gruzijski, armenski, kalmički, burjatski i drugi.


Latinica i korjenizacija

Kada je 1922. završen Ruski građanski rat, u Sovjetskom Savezu pokrenuta je jezična kampanja ogromnih razmjera, tzv. korjenizacija, u sklopu koje je svakom, pa i najmanjem narodu dano pravo korištenja ​​materinjeg jezik u svim sferama novog socijalističkog života.


4 činjenice o sovjetskoj latinici

1. Projekt latinizacije sovjetskih jezika počeo je 1921. u azerbejdžanskoj SSR, prevođenjem azerbejdžanskog jezika s arapskog na latinično pismo. Srodni turski jezik prešao je na latinicu tek 1928. g. Od 1926. do 1927. u glavnom gradu Azerbajdžana Bakuu održano je nekoliko kongresa na kojima su turkolozi i drugi lingvisti razvili unificiranu latiničnu abecedu za druge sovjetske jezike s arapskim pismom.

2. Na latinicu je bilo prevedeno 50 od 72 jezika Sovjetskog Saveza koji su u vrijeme projekta imali pismo. Novi pisani sustavi za jezike bez pisma izrađivani su na latinici.

3. Gruzijski, armenski i jidiš nikada nisu bili ni latinizirani ni ćirilizirani, iako su projekti za latinizaciju tih jezika bili pripremljeni.

4. Nužnost latinizacije bjeloruskog i ukrajinskog nikada nije isticana, vjerojatno zato što bi latinizirane verzije tih jezika bile previše slične jeziku buržoaske Poljske, jednom od prvih i najvećih neprijatelja Sovjetske Rusije.


Staljin je naglašavao važnost učenja ruskog jezika za buduću izgradnju socijalizma u Sovjetskom Savezu.

Nova vlast izdvajala je ogromna sredstva za stvaranje pisama, rječnika i udžbenika, kao i edukaciju nastavnika, jer su potpunu jezičnu autonomiju dobili čak i seoski sovjeti, najmanje teritorijalne jedinice (sa samo 500 i više stanovnika), uslijed čega se na karti SSSR -a pojavilo mnoštvo čudnovatih nacionalnih i jezičnih entiteta. Tako je, na primjer, 1931. na teritoriju Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike osim ukrajinskih, ruskih, židovskih i drugih nacionalnih seoskih sovjeta postojalo preko 100 njemačkih i 13 čeških, pa čak i jedan švedski (!) seoski sovjet. U najkraćem roku stvorena je unificirana latinica za desetke naroda SSSR-a koji nisu imali svoje pismo, a zatim je po kratkom postupku uvođena u uporabu na lokalnoj razini. Knjige, periodična izdanja i službeni dokumenti tiskani su novim pismom. Latinica je početkom 1930-ih potpuno potisnula arapsko pismo kod svih muslimanskih naroda Sovjetskog Saveza, kao i mnoga ćirilična pisma neslavenskih naroda i tradicionalna pisma mongolskih naroda (Kalmika i Burjata). Moglo bi se reći da su svi ovi napori imali pozitivan učinak, jer je time ukinuta nepismenost i širilo se osnovno obrazovanje za sve narode SSSR-a u najkraćem mogućem roku.


Ruski jezik kao stup izgradnje socijalizma

Početkom 1940-ih od projekta prevođenja jezika naroda SSSR-a na latinicu ostale su samo latinične pisaće mašine, napravljene u velikim količinama u Kazanju. Izvor: Alamy / Legion Media

No, uskoro se situacija počela vrlo brzo i korjenito mijenjati. Josif Staljin postajao je sve utjecajniji u partijskim krugovima i ubrzo je sva vlast bila u njegovim rukama. On je imao svoje viđenje razvoja sovjetske države. Ono se razlikovalo kako od stava samog Lenjina kao vođe Revolucije, tako i od stavova kasnijih lijevih Staljinovih oponenata, Lava Trockog, Lava Kamenjeva i Grigorija Zinovjeva. Staljin je bio daleko manje oduševljen idejom lančane svjetske revolucije. On je smatrao da je puno realnije stvoriti moćnu socijalističku državu na teritoriju bivšeg carstva i, po mogućnosti, u njezinim ranijim granicama. Stoga je logično što u Sovjetskom Savezu od početka 1930-ih postupno počinje djelomična restauracija mnogih pojava, normi i društvenih odnosa iz doba carske Rusije, i što su mnoge revolucionarne novotarije proglašene za ljevičarsko pretjerivanje i trockistički liniju. Osim toga, svjetska kriza diktirala je svoje uvjete: trebalo je smanjiti izdatke neprekidnih reformi te ogromne troškove izdavanja rehabilitiranog nasljeđa i novih sovjetskih klasika na novom pismu.

Povjerenstvo za prelazak na latinicu na čelu s profesorom Nikolajem Jakovljevom pripremila je u siječnju 1930. tri finalna projekta latinizacije ruskog jezika, za koju se u vrijeme narodnog komesara za prosvjetu Lunačarskog (1917.-1929.) smatralo da je neizbježna. No Politbiro na čelu sa Staljinom kategorično je odbacio te projekte i zabranio da se ubuduće napori i sredstva troše na takve pothvate. Za mnoge je ta odluka bila krajnje neočekivana. U nekoliko javnih nastupa tijekom kasnijih godina Staljin je naglašavao važnost učenja ruskog jezika za buduću izgradnju socijalizma u Sovjetskom Savezu, a od 1936. počelo je masovno vraćanje latiniziranih jezika na ćirilicu s ciljem približavanja jezika i naroda Sovjetskog Saveza ruskoj kulturi. Za latinična pisma rečeno je da ne odgovaraju duhu vremena ili da su čak saboterska. Svuda je brzo ukinuta razgranata jezična autonomija koja je tako bujno cvjetala u ranom SSSR-u, i ustupila mjesto rehabilitiranom ruskom jeziku, a 13. ožujka 1938. izdana je odredba Središnjeg komiteta Svesavezne komunističke partije (boljševika) O obveznom učenju ruskog jezika u školama nacionalnih republika i oblasti. Oni intelektualci u narodima SSSR-a koji su se usprotivili ćirilizaciji i jačanju uloge ruskog jezika bili su izloženi represijama.


Veličanstveni ruski jezik

Između ćudi i logike: nekoliko zanimljivih činjenica o ruskom jeziku
Pravila ruskog jezika su složena i mnogobrojna. Osim toga, postoji jako puno iznimaka koje ne podliježu tim pravilima. Ponekad se čak ni profesionalni lingvisti ne mogu složiti oko toga kako je pravilno upotrebljavati neku pojedinu riječ.

Proces podizanja značaja ruskog jezika i naroda u Staljinovo vrijeme tek je hvatao zalet 1930-ih, da bi u godinama Drugog svjetskog rata za sve građane SSSR-a znanje ruskog jezika postalo nešto što se apsolutno podrazumijeva.

Po završetku rata 1945. izdana je poznata knjiga akademika V. V. Vinogradova Veliki ruski jezik, u kojoj autor u autentičnom duhu publicista carskog razdoblja ističe da svi shvaćaju koliko je ruski jezik veličanstven i moćan. To shvaćanje urezalo se duboko u svijest svih naroda i cijelog čovječanstva.

Ruski jezik krajem 1940-ih dobiva sasvim novi značaj u svijetu, kakav nije imao u cijeloj dotadašnjoj povijesti: postaje jedan od radnih jezika UN-a, a zatim i radni jezik SEV-a i obavezan strani jezik u školama i na sveučilištima svih socijalističkih zemalja.