Tko i zašto zabranjuje knjige u Rusiji: Treba li čitati Goebbelsa i Mussolinija?

Izvor: IGetty Images / Fotobank

Izvor: IGetty Images / Fotobank

Dok Državno odvjetništvo analizira postoji li ekstremistički sadržaj u nedavno objavljenim djelima fašističkih lidera, ruska zajednica raspravlja o tome treba li zabranjivati knjige.

Istovremeno su dvije knjige nedavno izazvale sumnju da se između njihovih korica nalazi ekstremistički sadržaj te su se našle u centru burnih rasprava, a njihove naklade su bile povučene iz trgovina. To je roman Josepha Goebbelsa „Mihail. Njemačka sudbina u dnevničkim listovima“ koji je napisao u mladenačkim godinama i knjiga Benita Mussolinija „Treći put: Bez demokrata i komunista“. Obje su izašle u malenim nakladama u izdavačkoj kući Algoritam u 2012. i 2013.

Protivnici zabrane smatraju da „neprijatelja treba dobro poznavati“ te da „onaj koji traži takve knjige, pronaći će ih neovisno o zabrani“, a pobornici pozivaju na povijesno sjećanje: zbog čega su državi koja je pobijedila fašizam potrebne fašističke knjige?

U čitateljskim komentarima na članke u masmedijima možemo naći široki spektar mišljenja treba li objavljivati radove fašističkih lidera. Protivnici zabrane smatraju da „neprijatelja treba dobro poznavati“ te da „onaj koji traži takve knjige, pronaći će ih neovisno o zabrani“, a pobornici pozivaju na povijesno sjećanje: zbog čega su državi koja je pobijedila fašizam potrebne fašističke knjige?

Dmitrij Bikov, pisac i novinar, također promišlja zabranu knjiga: „Praksa izdavanja knjiga, nesumnjivo lošeg moralnog sadržaja, čak zločinačkog sadržaja postoji u čitavom svijetu. Da bi se shvatila geneza fašizma, treba čitati fašiste. U tom smislu je potrebno izdavati takve knjige. No one moraju izlaziti s kvalitetnim komentarima, i to ne samo filološkim, nego psihoanalitičkim kako bi se objasnilo na koji način iz neke knjige nastaje fašizam. Najlakše ih je zabranjivati“, smatra pisac.

Na prvi pogled sve je jednostavno: u Rusiji su zabranjene knjige otvorenog ekstremističkog sadržaja – fašističke, nacionalističke, radikalno religiozne. O njima vodi računa Ministarstvo pravde. Nakon što je knjiga službeno prihvaćena kao ekstremistička (mora postojati odluka suda), ona dolazi u listu zabranjenih knjiga. Također je zabranjena propaganda pornografije i upotrebe droge, ali pritom ne kažnjavaju izdavanje knjige (u Rusiji ne postoji cenzura), nego njezinu distribuciju. 

U praksi ne izgleda sve tako glatko: sporna knjiga izlazi, nakon nekog vremena u Državno odvjetništvo dolazi žalba, masmediji to odmah prenose, razvija se burna javna diskusija, a knjigu na kraju zabranjuju ili ne zabranjuju. No ne postoji šanse da će takva knjiga proći neprimijećeno od strane medija. Ako je zaista štetna, ona će, na žalost, još prije zabrane dobiti svoju snažnu promociju. Ako nije štetna, izdavači će svejedno nositi reputacijsku, često i financijsku štetu.

„Ne podržavam zabranu bilo kakvih knjiga“, za Ruski vjesnik govori Boris Kuprijanov, suvlasnik kultne knjižare za intelektualnu literaturu „Falanster“. „Pa zabrana samo pobuđuje zanimanje prema njima. Zabranjujući knjigu, kao da deklariramo da s njom ne možemo polemizirati, da je ona jača od nas. A time povećavamo njezin status“.

Kuprijanov je i sam morao odgovarati pred vlastima. U 2007. pet knjiga bilo je povučeno iz prodaje u njegovoj trgovini u kojoj su istražni suci tražili pornografiju. Da su je našli, trgovac knjiga imao bi posla s kaznenim člankom za čuvanje i širenje pornografskih materijala.

Dužnosnici su imali puno pitanja prema knjigama izdavačke kuće „Ultra. Kultura“, koju je utemeljio poznati pjesnik i prevoditelj Ilja Kormiljcev. Osim optužbi za pornografiju, postojala je sumnja i za propagandu droga i terorizma. U 2004. obustavljena je prodaja sedam knjiga (među njima su „Feniletilamini koje sam znao i volio“ Aleksandra i Ann Šuljginih i „LSD i američki san Jaya Stevensa), u 2006. naklade knjiga „Kultura apokalipse“ Adama Parfreya i „Kultura clubbinga“ Phila Jacksona bile su uništene, a njihova izdavačka kuća kažnjena.

Neočekivana bura strasti nastala je ljetos i na dječjem književnom tržištu. „Svjetske zastave za djecu“ francuske autorice Sylvie Bednar, koju je izdala malena neovisna izdavačka kuća „KompasGid“, zastupnik Državne Dume Aleksandar Hinštejn shvatio je kao „rusofobsku“, a same izdavače je nazvao „fašistima“. Ljutnju dužnosnika izazvao je ulomak, posvećen litavskoj zastavi, u kojem se crvena boja tumači kao „boja krvi koju je litavski narod prolio u borbi s ruskim i njemačkim osvajačima“.

Hinštejn je objavio svoju izjavu na Twitteru, rekavši da će se obratiti Državnom odvjetništvu. Velike knjižare nisu čekale rezultate istrage, nego su same povukle knjigu iz prodaje.

„Ne podržavam zabranu bilo kakvih knjiga. Zabrana samo pobuđuje zanimanje prema njima. Zabranjujući knjigu, kao da deklariramo da s njom ne možemo polemizirati, da je ona jača od nas. A time povećavamo njezin status“.

Boris Kuprijanov, suvlasnik kultne knjižare za intelektualnu literaturu „Falanster“

Kako je za Ruski vjesnik rekla Marina Kadetova, urednica izdavačke kuće „KompasGid“: „Ne shvaćajući bit i neutemeljenost žalbi, knjigu je vratila većina velikih knjižara, govoreći da je to njihova vlastita odluka. Samo nekoliko malih ostavili su je u prodaji. Do danas nema nikakve službene odluke iz Državnog odvjetništva“. 

Književna zajednica odgovorila je brzo i složno. Pisci, među kojima su Ljudmila Ulicka, Boris Akunin, Vladimir Sorokin, književni kritičari, izdavači i trgovci s knjigama istupili su u zaštitu malene izdavačke kuće otvorenim pismom u kojem se govori da se „na taj način u ruskom izdavaštvu stvara i podržava atmosfera straha i neodređenosti: knjižare moraju reagirati na izjave pojedinih dužnosnika, čak ako će to ići na štetu njihove zarade i reputacije“.  

Knjige u Rusiji uvijek su imale poseban status. Ponovno su kao i prije u centru pozornosti, ma što govorili sociolozi o padu zanimanja za čitanje.