Dinastija Romanovih očima najboljih ruskih umjetnika

Audio-fotogalerija: Posljednji bal dinastije Romanovih

Prema kustosu izložbe Evgeniju Lukjanovu, glavni cilj je pokazati da je, pored takvih popularnih monarha kao što su bili Petar Prvi, Ekaterina Velika, Nikolaj II., u carevoj kući bilo zanimljivih ličnosti. Među njima bilo je talentiranih umjetnika, poput velike kneginje Marije Fjodorovne, supruge Pavla I., koja je vlastoručno rezbarila iz kamena i stakla portrete svoje obitelji (oni su postavljeni u posebnoj vitrini). Ili glumca, pjesnika i prevoditelja velikog kneza Konstantina Konstantinoviča – on na fotografiji u boji iz 1899. stoji u liku Hamleta kojeg je, uz carevo dopuštenje, igrao u kazalištu u St. Peterburgu.

Na izložbi se govori i o neobičnim sudbinama. Uzmimo, recimo, veliku kneginju Annu Pavlovnu – na gravuri zapadno europskog autora otmjeno korača ruku pod ruku sa svojim suprugom vojvodom Oranskim. Postavši nizozemskom kraljicom, rusku kneginju je do te mjere volio njezin novi narod da je u njezinu čast nazvan jedan od nizozemskih gradova - Anna Paulowna.

Sudbine ubojica posljednjeg ruskog cara U noći s 16. na 17. srpanj ubijena je carska obitelj Romanov u Ekaterinburgu. Ruski vjesnik prati daljnje sudbine njihovih krvnika u sovjetskom vremenu.

Izložba nema samo povijesnu komponentu, nego i umjetničku. Poredana po kronologija izložba priča povijest postojanja žanra portreta u Rusiji – od ranih parsuna (rani primitivni žanr portreta u Ruskom carstvu op. red.) s likovima careva Mihaila Fjodoroviča i Alekseja Mihajloviča do fotografija iz razdoblja prije revolucije. Među autorima su i neka poznata imena: službeni portret Nikolaja II. naslikao je Ilja Repin, mramornu bistu Aleksandre Fjodorovne napravio je Mark Antokoljski. A bakrorez Ivana Kramskog s likom prestolonasljednika Aleksandra Aleksandroviča, budućeg Aleksandra III. Kramski je svoje otiske nazivao „banknotama“: budući da su gravure u svim razdobljima imale velike naklade, odnosno bile su vrlo popularne te su umjetnicima ostvarivale velike prihode.  

Postoji i akvarel dvorskog slikara Mihila Zičija – prijem u Zimskom dvorcu 5. travnja 1866., samo jedan dan nakon neuspješnog atentata na ruskog cara Aleksandra II. koji je izvršio Dmitrij Karakozov. Od tog trenutka u Rusiji započinje epoha terorizma, a na sačuvanom crtežu car prima čestitke, jer je na čudnovat način preživio atentat.     

U sljedećoj dvorani stoji crno-bijela fotografija: taj isti Aleksandar II. drži na koljenima malenog sina. Među noge se ugurao omiljeni carev pas po nadimku Milord. On je prema predaji bio toliko privržen vladaru da, kad je Aleksandar II. otputovao 1867. u Pariz na Svjetsku izložbu, uginuo od tuge.