Alisa u zemlji Rusa

Pogled na današnju Moskvu iz restorana „White Rabbit” ( „Bijeli Zec”). Fotografija iz slobodnih izvora

Pogled na današnju Moskvu iz restorana „White Rabbit” ( „Bijeli Zec”). Fotografija iz slobodnih izvora

Povjesničari književnosti smatraju da je Lewis Carroll upravo u Moskvi dobio ideju za knjigu Alisa u zemlji čudesa. Carroll se u Rusiju, jedinu zemlju u kojoj je bio izvan svoje domovine, strmoglavio kao Alisa u zečju rupu: udubio se u more detalja i njezina „iskrivljena ogledala”, i strastveno istražio i isprobao sve što je mogao. Ljubav je bila uzajamna: Moskva i danas čuva suptilne tragove posjeta neobičnog fantasta.

Posjet Rusiji bilo je jedino putovanje Lewisa Carrolla izvan Britanskih otoka, i on je u tu avanturu poletio strmoglavce kao Alisa u zečju rupu. Carrollov Bijeli Zec bio je njegov prijatelj i kolega Henry Lydon: 4. srpnja 1867. Lydon je predložio Carrollu da posjete „sjevernu zemlju”. Već za tjedan dana krenuli su na put.

Rusija je jedino mjesto na kojem je Lewis Carroll boravio izvan Britanskih otoka. Posjet „sjevernoj zemlji” ostavio je vrlo dubok dojam na pisca. Izvor: Photoshot

Povjesničari književnosti smatraju da je Carroll upravo u Rusiji dobio ideju za knjigu „Alisa u zemlji čudesa”. Ako ova pretpostavka i nije točna, jedno je sasvim sigurno: Rusija je na pisca ostavila izvanredno jak dojam. Najprije Sankt-Peterburg, „divovski grad” sa svojim širokim ulicama („čak i sporedne su šire od bilo koje londonske ulice”), zatim Moskva u kojoj je proveo dva tjedna, i Nižnji Novgorod gdje su Carroll i Lydon svratili na gradski sajam, naivno se nadajući da će se uspjeti vratiti u Moskvu istog dana.

Carroll je upoznavao Rusiju sa strašću pravog istraživača: u svojoj bilježnici ushićeno je transkribirao dugačke riječi poput „zašišajušihs'a” („zashchishchaiushchikhsya” - jedan od padeža riječi koja znači „oni koji se štite”), vatreno se cjenkao s kočijašima, maštovito opisivao pravoslavne crkve (po njegovom mišljenju, moskovske crkve „izvana nalikuju kaktusima sa šarenim izdancima” a njihove kupole na „iskrivljena ogledala” u kojima se „odražavaju slike gradskog života”), sretao se s pravoslavnim svećenstvom, probao je crni kruh kakav jedu monasi („bez sumnje može se jesti ali ne otvara apetit”), truckao se po izlokanim cestama, probao je šči i liker od rjabina, kupovao mnogo ikona i igračaka, posjećivao kazališta i nije mu smetalo što su predstave na ruskom; penjao se na zvonike sa dvogledom u rukama, mnogo je šetao i, na sreću, vodio dnevnik.

Isposnici, kruh i mlijeko

Tijekom boravka u Moskvi Carroll i Lydon dva su puta odlazili u gradić Sergijev Posad i posjećivali Trojice-Sergijevu lavru, centar ruskog pravoslavlja u kojem su najveći dojam na Carrolla ostavile „podzemne isposnički ćelije”. Također su posjetili Novi Jeruzalem i doživjeli još mnogo toga: putovali su „tarantasom po užasnom putu” kakav Carroll „nikada u životu nije vidio” i svratili u seosku kuću da zatraže kruha i mlijeka, koji su „bili vrlo ukusni”.

Nakon gotovo stoljeća i pol burne povijesti neke znamenitosti koje su oduševile pisca više ne postoje, dok su druge doživjele zaista carrollovsku metamorfozu, posebno u Moskvi, tom „čudesnom gradu” kroz koji ćemo i mi sada prošetati Carrollovim tragom.

Carrol i Lydon odsjeli su u hotelu „Diso”, jednom od najskupljih moskovskih hotela prije Revolucije, poznatom po svom restoranu i gostima poput Lava Tolstoja, Fjodora Dostojevskog i Pjotra Čajkovskog. Pisci su rado u ovaj hotel smještali i junake svojih romana: tako u Tolstojevoj Ani Karenjinoj „kod Disoa” odsjedaju i Levin, Karenjin, i Vronski. Zgrada je renovirana i u njemu više nije hotel, ali je na istoj adresi (Kazališni prilaz br. 3) odnedavno... hostel.

Još je čudnija sudbina „Moskovskog restorana” u koji su prijatelji odlazili kušati specijalitete ruske kuhinje. Sada se tu nalazi hotel Moskva, gdje se također mogu probati ukusna jela ali kuhinja više nije ruska nego meksička.


Pogled na hotel Moskvu s Manježnog trga. Izvor: Lori / Legion Media 

Budući da se s visine uvijek pruža bolji pogled, Carroll je počeo upoznavati Moskvu s Vrapčjih gora. Pred njim se ukazala rijeka Moskva koja ovdje zaokreće i „panorama s brojnim crkvenim zvonicima i kupolama”. Danas umjesto kupola dominiraju neboderi iz Staljinovog vremena, a u zavoju rijeke nalazi se sportski kompleks Lužniki izgrađen za Olimpijske igre 1980. Vidikovac je popularan kao i ranije, posebno za turiste, mladence i bajkere. Kako bi obilazak poprimio nešto od carrollovskog apsurda, možete se provozati žičarom koja se s vidikovca spušta do obale rijeke.


Pogled sa Vrapčjih gora na Moskvu. U prvom planu vidi se stadion Lužniki. Iza leđa promatrača  sada se nalazi glavna zgrada Moskovskog državnog sveučilišta Lomonosov. Izvor: Photobank Lori

Sa Vrapčjih gora odlično se vidi i Novodevičji manastir, koji je Carroll također posjetio. Pisac u dnevniku nije zabilježio dojmove o najpoznatijem ruskom ženskom manastiru, ali je manastirsko groblje nazvao slikovitim jer su nadgrobni spomenici „podignuti sa stilom i osjećajem za umjetnost”. Stoljeće kasnije nekropola Novodevičjeg manastira postala je jedno od najpoznatijih groblja u Moskvi gdje su sahranjeni poznati slikari i pisci Anton Čehov, Nikolaj Gogolj i Mihail Bulgakov, kao i Nikita Hruščov i drugi politički vođe. Ovaj prekrasni manastir izgrađen je u 16. i 17. stoljeću i u Carrollovo vrijeme bio je jedan od najbogatijih u gradu. Od samog osnutka u njemu su boravile mnoge znamenite žene, doduše često ne svojom voljom. Nakon Revolucije u samostanskom zvoniku nalazio se atelje slikara Vladimira Tatlina, a Novodevičji manastir pretvoren je u muzej. Danas je manastir ponovo živ, u njemu žive monahinje (iako i dalje ima status muzeja), i dok ste u Novodevičjem manastiru, imate osjećaj da ste u 19. stoljeću.

Carroll je s karakterističnom temeljitošću istražio i Kremlj: popeo se na zvonik Ivana Velikog (Groznog), razgledao mnogobrojne izloške Kremaljske oružarnice, „prijestolja, krune i dragocjenosti” sve dok mu se „pred očima nije pomutilo” od tolike raskoši. Posjetio je i Kremaljski dvorac o kojem je zapisao da se „poslije njega svi ostali dvorci čine tijesni i neugledni”. Iako je o vodiču rekao: „to je najodvratniji čovjek kojeg sam ikad sreo”, ta konstatacija mu nije smetala da zapazi kako je unutrašnjost katedrale Vasilija Blaženog „jednako tako nestvarna (gotovo fantastična) kao i njezina vanjština”.

Spomenik Bijelom Zecu u Moskvi. Izvor: Photobank Lori

Naravno, smjernog Carrolla zanimala je i crkva svetog Andreja. Jedina anglikanska crkva u Moskvi nalazi se u Voznesenskoj ulici. Ovo lijepo zdanje od crvene cigle u Carrollovo vrijeme još nije bilo izgrađeno. Carroll je više puta prisustvovao i pravoslavnim službama u moskovskim manastirima. Visokopetrovski manastir koji se nalazi u samom centru grada na Petrovki i danas je otvoren, ali za jutarnju službu više ne treba ustajati u 5 sati ujutro poput Carrolla, danas ona počinje u 9. Manastir se može obići i poslije podne a tko ima više sreće može posjetiti i oltarne crkvu u sklopu samostana. To mjesto na Petrovki jedno je od onih na kojem se povijesna Carrollovska Moskva križa sa suvremenom: nasuprot manastiru, u zgradi Muzeja suvremene umjetnosti nalazi se kavana „Ožujak”, pun suptilnih aluzija na čajanke junaka Lewisa Carrolla.

Na Carrollov boravak u Moskvi do danas podsjeća panoramski restoran „White Rabbit” ( „Bijeli Zec”) na Smolenskom trgu br. 3 i spomenik Bijelom Zecu (u Ščerbakovskoj ulici br. 54). Ima još iznenađenja: i sam pisac sigurno bi se začudio kada bi znao da imena njegovih junaka i knjiga u današnjoj Moskvi nose ne samo restorani, noćni i obiteljski klubovi, dizajnerski studiji, centri za razvoj i edukaciju, nego i saloni ljepote, pa čak i... hoteli za dnevni odmor.